Neh 8, 2-4a. 5-6. 8-10
1 Kor 12, 12-30
Lk 1, 1-4; 4, 14-21
Ove liturgijske godine uglavnom čitamo evanđelja sv. Luke (od 3. do 34 nedjelje kroz godinu). U usporedbi s trojicom drugih evanđelista, djelo sv. Luke je doista posebno; sastavljeno je od dviju knjiga – Evanđelja i Djela apostolskih. Sveti Luka bio je Grk. Osobno nije poznavao Isusa iz Nazareta, ali se „pomno raspitao“ o Njemu kod svih svjedoka prije nego li je počeo pisati. Pratio je sv. Pavla na svim putovanjima (pa i u zatočeništvu), tako se i osobno uvjerivši u spasenje po Isusu Kristu, ali i u mukotrpna nastojanja da Ga ljudi prihvate. Sveti Luka je povjesničar početaka kršćanstva jer prati povijest Isusova vremena i povijest apostolskih vremena. Da bi sve pomno i ispravno zapisao, svakako mu je pomogao Duh Sveti, Božja providnost koja je tako bila na djelu i prije nego li je Isus službeno utemeljio Crkvu spustivši na apostole dar Duha Svetoga.
Sveti Luka tako prati Isusa od samoga djetinjstva, poznaje cijelo njegovo rodoslovlje, iako se Isus očituje tek u svojoj tridesetoj godini. U svemu što čini, radi, propovijeda – očituje se sila Duha Svetoga, nadahnutost „odozgo“. Tako i Luka, nekad poganin i nevjernik, nadahnut Duhom Božjim, zajedno s ostalim učenicima i apostolima kreće u misiju širenja Kristove riječi po svijetu, i završava život, poput mnogih sljedbenika, mučeničkom smrću.
Luka nije skriboman, ne zapisuje površno i usput sve što je o Njemu čuo. On piše studiozno, argumentirano, pozivajući se na živa svjedočanstva onih koji su s Njim kročili. To nije propagandni materijal, to je svjedočanstvo, Riječ, Radosna vijest koja nam se nudi kao povijest Spasitelja i uputa za kršćanski život. Lukin je uzor čovjek o kojemu piše. Zbog toga on rado nadodaje: život velikog čudotvorca iz Nazareta nije neprekinuti lanac samih uspjeha, kao što ni Nazaret nije mjesto u kojemu su Isusa bezrezervno podržavali. Naprotiv, „nitko nije prorok na svome ognjištu“. Mnogo vjerniji Kristu bili su u Kafarnaumu; tamo je Isus našao najbliže i najodanije učenike i pratitelje. Ipak, Isus je Nazarećanin, u Nazaretu je odrastao, prihvatio je sve što je naučio u roditeljskoj kući, poštovao je običaje, subotom je odlazio u sinagogu…
U danima o kojima Luka piše u današnjem evanđelju Isus je već poznat i slavljen u domovini. Ponovno u Galileji, u rodnome Nazaretu, pripada mu čast da, kao Rabi (mada Isus ne prihvaća tu titulu, On ne voli titule), u sinagogi pročita odlomak iz Pisma Staroga zavjeta. Te subote čitao se tekst proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ Sve su oči uprte u Isusa dok polako sjeda, a onda im se obraća: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“
Što to znači? Svatko drugačije doživljava Kristove riječi. Nekima one potvrđuju da je pred njima pravi Mesija s kojim započinje novo vrijeme. Njegove im riječi dokazuju da je On taj Pomazanik kojega su čekali i o kojemu piše prorok Izaija. S Isusom započinje mesijansko vrijeme, on je čudotvorac o kojemu cijela zemlja govori. Danas je tu – tridesete godine našega računanja, u gradu Nazaretu. Ovdje, danas, sad – započelo je novo vrijeme koje nikada neće završiti, koje se ne može omeđiti ni pješčanim, ni sunčanim satom, niti kalendarom. To doba još traje, nadvladava mehaničke i digitalne satove, seže u beskraj, u vječnost, neizmjerljivo je baš kao i ljubav Gospodnja. Mi smo pobornici takvoga tumačenja Kristovih riječi: „Danas se ispunilo Pismo…“
No, zasigurno je bilo i onih koji su te riječi komentirali ovako: Kako se samo usuđuje nazivati se Spasiteljem kojega toliko čekamo? On da je Mesija? Ovaj tesarov sin uistinu si svašta dopušta. To je bogohulno, drsko i omalovažavajuće…
Onodobni skeptici nisu bili u milosti koja je nama dana – da po Radosnoj vijesti Luke i ostalih evanđelista prepoznamo da je Isus iz Nazareta, koji je toga dana čitao Pismo, uistinu bio Onaj koji ima doći, Onaj kojega su čekali, kojega mnogi slijepci čekaju i dan-danas…
Ipak, Krist je Mesija, ogledalo dobrote i ljepote. Svakodnevno stoput pogledavamo u zrcalo da bismo provjerili kako nam stoji odijelo ili haljina, je li nam frizura uredna, šminka nerazmazana, bora sakrivena… No, ogledalo ne odaje samo vanjštinu. Čarobno zrcalo iz bajke o Snjeguljici nije moglo zatajiti da je od zle i tašte maćehe ljepša Snjeguljica – a pritom nije mislilo na tek izvanjski izgled. Naprotiv, mislilo je na ljepotu duše i čistoću srca.
Često baš u ogledalu uvidimo kakvi smo, bilo nam to drago ili ne. No, nije svako ogledalo od stakla. Ogledalo nas samih mogu biti riječi, događaji, susreti koji mogu s jedne strane izazivati ogromnu radost i zahvalnost, a s druge strane nam mogu biti odraz neugodne stvarnosti. Naše ogledalo su naša djela, naša djeca, naš način života. Isto tako, postoje ljudi koji su kao ogledalo, pa stoga nisu uvijek dobrodošli jer mnogima nije draga istina bez korekcija. Od takvih ljudi uglavnom bježimo i zaziremo, a često ih čak i napadamo nastojeći ih ušutkati. Što mi on ima govoriti da nije u redu živjeti nevjenčano? Tko je on da me uvjerava da je abortus ubojstvo nevinoga? Zašto me tjera da se pomirim s neprijateljem ako on ne želi moju ispruženu ruku?
Isus Krist bio je takvo ogledalo u kojemu smo sebe vidjeli bez uljepšavanja i prikrivanja. Stoga je baš On često znao iskusiti naše odbacivanje, bježanje od suočavanja s grijehom. On je ogledalo naše savjesti koja često nije posve čista. Kristov život, Njegovi govori bili su ogledalo slušateljima, njihov uzor, obrazac po kojemu su trebali djelovati: „Gledajte! To je Bog mislio kad je s vama sklapao Svoj Savez!“ Upravo je današnje evanđelje dobar primjer. Isusu je – po obećanju proroka Izaije – bilo jasno koje je Njegovo poslanje siromasima, slijepima, sužnjima, potlačenima navijestiti Radosnu vijest, da i oni osjete blizinu i ljubav Božju. No, čuvši Isusove riječi: „Danas se ispunilo Pismo…“ mnogi su u Kristu-ogledalu shvatili da mnogo toga u svome životu trebaju promijeniti, a na to jednostavno nisu htjeli pristati ili još jednostavno nisu bili spremni. Tako bijaše nekoć. A kako je danas?
Riječi današnjega evanđelja ogledalo su u kojemu se možemo pogledati. Kršteni smo i pripadamo novom Božjem narodu. Nama, učenicama i učenicima Isus je povjerio svoje poslanje. Rekao je: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas“. „Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama“ (Iv 21; 13,15). Krist je došao radi slabih, slijepih, potlačenih, siromašnih… Nastavimo Njegovu ulogu.
Kristove nam riječi daju odahnuti. Zar nismo svi mi ponekad slijepi? Spotičemo se o vlastite slabosti i ograničenja. Bolno osjećamo kako smo ranjivi i kako nas još uvijek vrijeđaju stare rane. No, u Kristu – ogledalu dobrote i milosti, vidimo Boga koji nas i takve prihvaća i voli. To nas oslobađa, daje nam hrabrost i nadu.
Isusove riječi podsjećaju i na siromašne, zatočene i potlačene našega vremena. Kao pojedinci ne možemo učiniti mnogo, ali svakako nastojmo. Udružimo se, pokrenimo lavinu protiv nepravde. Iskra stvara požar, kap do kapi stvorit će bujicu… U svakom slučaju, ne smijemo indiferentno živjeti svoje male živote, prolazeći spuštena pogleda pored nepravde i bijede. Kao kršćani to ne možemo ignorirati. Moramo se angažirati da Radosnu vijest čuju svi zbog kojih je Krist navijestio svoje djelovanje onoga dana u nazaretskoj sinagogi. Prepoznajmo to djelovanje kao vlastito u pomaganju potrebitima – u darovanim rukavicama umornim i promrzlim rukama, u toploj riječi potrebitome pažnje i ljubavi, u udijeljenom osmijehu i stisku ruke napuštenome od svih… Učinimo sve što možemo da Isusovu Radosnu vijest osjete svi radi kojih je On došao na ovaj svijet. Amen.
p. Anđelko Sesar