Iz 8, 23b – 9, 3
1 Kor 1, 10-13.17
Mt 4, 12- 23
Prorok Izaija najavljuje proslavu «Galileje poganske», preobražaj koji će Gospodin donijeti «narodu koji je u tmini hodio» i «mrkli kraj smrti obitavao», jer će iz tame ući u svjetlost jarku, veliku. Radost će njegova i veselje biti neizmjerni kad Gospodin skine jaram s njega i oslobodi ga ropstva. Podsjećajući na to proročanstvo, evanđelist Matej izvještava kako je upravo u Galileji počelo, nakon smrti Ivana Krstitelja, Isusovo javno djelovanje, Njegovo mesijansko poslanje koje se očitovalo čudesnim ozdravljenjima te je za Njim hrlio narod, a On ga je pozivao na obraćenje i propovijedao mu o dolasku kraljevstva nebeskog, što ga ostvaruje Bog preko svoga Mesije.
Obraćenje, promjena životnog smjera, pretpostavka je za ulazak u to kraljevstvo. Prvi Njegovi učenici, Petar i Andrija, Jakov i Ivan, primjeri su takve promjene. Oni ostavljaju sve da bi pošli za Njim. Odriču se svoga života da bi Njemu služili. Ostavljaju sigurnost svoga skromnog doma i ribarskog posla i kreću za Njim. Njima neukima, Isus povjerava zadaću u službi kraljevstva nebeskog – postat će ribarima ljudi. To je znak svima da za kraljevstvo nebesko ne treba pamet nego srce, ne treba učenost uma, nego otvorenost srca i da Bog daje jednaku priliku svima te da se upravo na primjeru ovih malih pokazuje Božja moć i veličina. No, nije čovjeku smrtniku lako napustiti kakvu-takvu sigurnost koju mu daje njegova zarada, blizina onih koje volimo, navike stečene tijekom života i uputiti se na neizvjesno putovanje. Za to se hoće hrabrosti te povjerenja i predanosti u Božje ruke. To podrazumijeva odricanje od oslanjanja na vlastite snage, vlastitu sposobnost, pamet, vlastitu volju i zamisao; to je pravo siromaštvo duha i prepuštanje Isusovu vodstvu. On je alfa i omega, početak i svršetak, kamen zaglavni. Zato Pavao, koji je učen i potječe iz pravovjerne farizejske sljedbe, u svojoj poslanici Korinćanima opominje da među kršćanima ne smije biti razdora niti se kršćani smiju vezati i oslanjati na one koji im naviještaju evanđelje, nego svi moramo biti usmjereni na Isusa, u čije smo ime kršteni i koji je za nas raspet, da su apostoli, pa tako i on, poslani naviještati evanđelje, i to «ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov».
Tko je spreman prihvatiti ovaj poziv za obraćenje i kraljevstvo nebesko, mora se potpuno osloniti na Isusa iz Nazareta. On vodi putovima koje mi ne možemo niti naslutiti i koji su suprotni našim ljudskim shvaćanjima i našoj ljudskoj logici, našoj matematici koja uvijek računa s vidljivim, materijalnim. Tko Njega slijedi, često u ljudskim očima izgleda kao patnik koji se mora odricati užitaka, izgleda da ne dobiva ništa, materijalno ne postaje bogatiji, dapače, mora podnijeti protivštine (bijedu, bolest, prezir, nerazumijevanje…). Njega nasljedovati znači – sve zbog njega napustiti, Boga staviti na prvo mjesto. Ne da bismo sve izgubili, kako se čini onima koji gledaju samo tjelesno i materijalno, nego da bismo dobili stostruko. Bez odricanja od navezanosti na vidljivo, na stvorenja, čovjek se ne može uzdići do kraljevstva nebeskoga i dobiti nove životne perspektive. Da bi čovjek mogao kušati slobodu djeteta Božjega, mora se osloboditi jarmova, okova, bičeva kojima nas preko naših zlih sklonosti i grijeha, Zli tlači. Isus donosi upravo takvo duhovno oslobođenje.
Najprije, pozvane Isus oslobađa od zemaljske «sigurnosti» i otvara im oči za kraljevstvo nebesko. Tko želi otkriti nova područja, mora imati hrabrosti i otisnuti se od obale. Mnogi iz brige za svoj život čvrsto ostaju privezani za materijalnu stvarnost. Ne usuđuju se isploviti na pučinu mora, izložiti se oluji i valovima i otkriti nove obale. Tako se ne može ništa novo dogoditi. A Isus od nas traži da se otisnemo od obale zemaljske sigurnosti i da se oslonimo na njega, spremni na lomljenja i savijanja jer jedino se tako ostvaruje sloboda i doseže «nova zemlja», zemlja živih, koju svijet ne poznaje. Drugo, Isus od pozvanih traži razvezivanje vezanosti na same sebe. Onaj koji je usmjeren na sebe, na svoje brige, svoje ciljeve, nikad neće iskoračiti iz vlastitog kruga, neće biti «zrno koje umire da bi donijelo rod», a »tko izgubi život svoj, sačuvat će ga». Naprotiv, tko se trudi sačuvati svoj život (svoje interese, narav, volju), izgubit će ga za vječnost.
Ovim oslobađanjem Isus nas oslobađa od brige za budućnost. Jer kraljevstvo Božje dolazi s Isusom i ono je vječno. Tko hoće i nastoji živjeti nasljedujući Isusa, prepuštajući se njemu i hodeći za njim, on je već u kraljevstvu nebeskom, već je u vječnosti i njemu smrt nije nikakav gubitak, već dobitak – prijelaz u gledanje Boga «licem u lice». Do tada, on je, kako Isus traži od svojih učenika, «sol zemlje», «svjetlost svijeta», izložen udarima, kušnjama, napastima, pogibeljima, ali siguran kao ptica u gnijezdu jer zna kome je povjerovao i tko ga nevidljivo vodi. A budući da sam svjetlo dobiva od Boga, može s psalmistom svjedočiti: «Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?». Amen.
p. Anđelko Sesar