Iz 61, 1-2a, 10-11
1 Sol 5, 16-24
Iv 1, 6-8. 19-28
Neki od nadležnika Izraela, poslanici, svećenici i pismoznanci, pitaju Ivana Krstitelja je li on spasitelj koji ima doći. Ivan im odgovara da nije ni Spasitelj, ni Ilija, ni bilo koji od proroka. A na pitanje:“Zašto onda krstiš kad nisi ni Krist, ni Ilija, ni prorok? ” Ivan odgovara: „Ja krstim vodom, ali među vama stoji onaj kojega vi ne poznajete. On dolazi poslije mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu vezice na obući. On će krstiti Duhom Svetim.“
Ovaj Božji prorok svjedoči za Krista, navješćuje Njegov dolazak, a svoje zasluge umanjuje do te mjere da kaže da mu nije dostojan odriješiti ni remenje na obući. On je glasnik i navjestitelj čudesnog djeteta koje u ovo adventsko vrijeme s nestrpljenjem očekujemo, iako ga već odavno poznajemo, iako je već odavno među nama, samo ga – kako Krstitelj kaže – ne prepoznajemo.
Traženje Krista Spasitelja još uvijek nije završilo. Njegov narod još uvijek čeka Mesiju, potvrđujući da nitko nije prorok na svome ognjištu. Jučer su te dočekali s fanfarama, a danas te pljuju i preziru, ismijavajući tvoj neodrživi pacifizam u vrijeme napetih odnosa pod tuđinskom vlašću. Kad bi Ivan Krstitelj još uvijek živio, opet bi morao reći: “Među vama stoji onaj kojega vi ne poznate”, jer čitavo je čovječanstvo slično onim izraelskim izaslanicima. Traži Spasitelja, ali ga ne zapaža u svojoj sredini, ne primjećuje Njegovo tako očito djelovanje. Uvijek nam se čini da Gospodina nema kad je najpotrebniji, da ne vidi tugu i jad, da ne reagira svojom svemoćnom mišicom na nepravdu, da dopušta strahote koje samo treptajem može zaustaviti. Čini nam se spor u djelovanju, kao da vječito kasni… Ako je to dio Njegovog plana po kojemu svi trebamo dočekati spasenje, onda se ni ne želimo spasiti. Zašto da bol nevine djece otkupljuje čovječanstvo? Zašto da pravednik strada da bi se, po njemu, spasilo u grijehu ogrezlo čovječanstvo koje ni ne želi biti spašeno? Zašto da se, uostalom, još uvijek vrti naša zemaljska kugla kad je ovaj život tolika dolina suza koju ni vječno sunce ne može isušiti? Gdje je taj Bog koji se još naziva i Spasiteljem? Odavno je, čini se, zakasnio… Tako bi mogle zvučati misli svih deprimiranih, zabrinutih nad egzistencijom i smislom života, svih koji ne vide da na istoku izlazi Sunce pravde. Čitava se tragedija današnjega čovjeka može izraziti Ivanovim riječima: “Među vama stoji onaj kojega vi ne (pre)poznajete.” U prošlonedjeljnoj, gotovo apokaliptičnoj poslanici svetoga Petra apostola, stoji napisano: „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje (…), nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja.“ Tako je i danas; po nevinim žrtvenim janjcima bližimo se Kraljevstvu Božjemu u kojemu ćemo svi, ako na vrijeme progledamo prije nego se „počela užarena raspadnu“, napokon pronaći svoj mir.
Mnogi od nas još ne znaju što sa svojim životom – kamo krenuti, čega se prvog prihvatiti, na koju se stranu okrenuti, kamo upraviti korak. Kakav je okus plodova naših vlastitih ruku? Kako nasititi duh i tijelo? Mnogima je od nas duša vječito gladna odgovora i umirenja, nestrpljiva je u vječnoj potrebi da se ugrije na suncu istine i pravde. Mnogima je duša poput pustinjskog vjetra koji luta nepreglednim prostranstvima jalove zemlje, ne nalazeći mjesta okrjepe, ne nalazeći zelenu granu da se u njoj sakrije, njome poigra, u njoj odmori. Duše mnogih vječno se pitaju: Kamo poći? Koji je cilj života? Kamo sam ja po svojoj vječnoj određenosti upravljen? U svakome od nas vriju ta životna pitanja, nekad se smire u bonaci rutinirane svakodnevnice, a nekad eruptiraju kao lava iz pobunjenog vulkana. Kao vječni emigranti iz vlastite domovine, čeznemo za povratkom korijenima, suštini, srži, biti. Iščupani smo iz zemlje praotaca, uzalud i neuspješno presađivani u tuđu zemlju, pa i sad vapimo za spoznajom vječnog prebivališta, za nečim što će jednoga dana ispuniti naše prazno srce.
U svakome od nas, bili mi akademici ili ljudi bez neke škole, tinja ovaj plamičak sumnje u obećanje Isusa Krista. Rijetki od nas bespogovorno vjeruju da će se ostvariti dano obećanje i da je sve dio prekrasnog Božjeg plana spasenja, pa i ta silna tuga koja nas kroz suzne oči nevinih ranjava u srce. Svi se mi želimo osjećati domaće i ugodno, kao da smo pronašli svoje mjesto pod suncem, ali se ipak često osjetimo izopćenicima, neprilagođenima, odbačenima, izoliranima, neshvaćenima. Tražimo nekoga tko bi nam pokazao put prema spoznaji Istine i zakona života. Dan i noć traje to traganje za životom, i trajat će do konca svijeta. Zašto ne možemo naći taj put? Jesmo li slijepi pa ne vidimo jasan putokaz? Je li spasenje tu, među nama, ali ga ne prepoznajemo – kako je davno zborio Ivan?
Očekujemo ga i tražimo, ali u tome traženju često skrećemo s glavnog puta. Zavirujemo u mnoge zakutke, osvrćemo se oko sebe zakoračivši na neke druge, usputne, često opasne staze i stranputice, veslamo u mračne rukavce, ogledamo se oko sebe, tražimo, neumorno tražimo… Kad nam se učini da smo ga ugledali, hrlimo mu ususret, a onda – razočarani – spoznamo da to nije bio On. Mislimo da smo ga pronašli u nekim novim vjerama, zajednicama, sektama, hobijima… u nekim nepoznatim filozofijama i svjetonazorima, a ne vidimo da je On cijelo vrijeme tu, u vjeri i svjetonazoru naših pradjedova. Ne vidimo ga u svakome danu u kojemu imamo kruha, u kojemu smo zdravi, u kojemu imamo obitelj na okupu… Ne zapažamo da čitav svijet, cijeli svemir svjedoči za Njega, potvrđuje Njegovu nazočnost. On je snaga mora, on je gordost planina, on je huk vjetra, toplina sunca i tajnovitost mjeseca. On je život – tvoj, moj, naš život. Naš je pogled zamagljen, pomućen raznim strahovima i brigama zbog kojih često ne razaznajemo ni siluetu Njegove veličanstvenosti.
Opomena proroka Božjega Ivana Krstitelja tjera nas da se osvrnemo oko sebe i pronađemo Krista u svemu što nas okružuje. Tu je – u očima naše djece, u njihovim malenim ručicama; evo ga u proljetnom cvatu trešnje, u klijanju mlade pšenice, u kiši koja je napokon natopila žednu njivu… Tu je – u našim malim radostima, razgovorima, šetnjama… u bratu kojemu dajemo jesti kad je gladan, piti ako je žedan, kojega posjećujemo kad je bolestan ili u tamnici. Po tim našim činima on će nas prepoznati kao Kralj slave i sudac na dan suda, i reći nam: „Dobri i vjerni slugo, uđi u veselje gospodara svojega.“
Gospodin nas nikada ne napušta. I sada je među nama, ovdje okupljenima. Iako ga ovih adventskih dana s nestrpljenjem tek očekujemo, znamo da je oduvijek tu. On je odgovor na sva naša pitanja. Kličimo mu poput proroka Izaije, sretni što smo dio Njegova stada, što smo unaprijed odjeveni u haljinu spasenja i ogrnuti plaštem pravednosti. „Jer kao što zemlja tjera svoje klice, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.“
Pomozi nam, Gospodine, da progledamo i uočimo Te u svakome svome danu. Iako si nam se odavno objavio po svojim prorocima, još uvijek smo slijepi, plitki i površni da bismo u svakome trenutku bili svjesni Tvoga djelovanja. Zato si nam morao poslati svoga Sina, čovjeka, koji će nas kao slijepce povesti za ruku i, čineći čudesa, dokazati Tvoje postojanje. Mnogima od nas ni to nije bilo dovoljno. Daj nam još jednu priliku da počnemo ispočetka. Neka nas ovaj Advent dovede pred štalicu u kojoj se rodio tvoj Jedinac. Ovaj ga put slijedimo u stopu, došao je po nas, da nas kao izgubljenu djecu povede u zagrljaj zajedničkoga Oca. Amen.
p. Anđelko Sesar