Izl 3, 1-8a. 13-15
1 Kor 10, 1-6. 10-12
Lk 13, 1-9
Nakon što smo čuli današnje evanđelje, vjerojatno smo se i sami zapitali tko je kriv za smrt ovih Galilejaca. Čija je krivnja da se srušila kula u Siloamu, pod čijim je ruševinama završilo toliko ljudskih života? Ili to nema ništa s krivnjom, nego je to tek puki slučaj, sudbina? Isus uzvraća protupitanjima, dosta odrješito.
Kad se danas nešto takvo dogodi, a događa se, nažalost, često, odmah se osnivaju istražne komisije da razjasne slučaj. Tko je kriv za poginule vatrogasce? Tko je kriv za trovanje ugljičnim monoksidom? Tko je odgovoran za havariju tankera s naftom? Tko je kriv za jeftine uvozne lijekove s nus-pojavama? Tko treba dati ostavku zbog smrti štićenika doma za mentalne invalide? Tko je odgovoran za pad Boeinga u Paragvaju? Koga prozvati zbog loših aparata za dijalizu? Traži se bolja sigurnost, obvezna su raznorazna osiguranja, jamstva. Nakon neke afare obavezno pada nečija glava jer svjetinu treba zadovoljiti čak i kada konkretnog krivca nema. Ministar koji je nadležan nad određenim resorom svakako treba odstupiti i dati ostavku. Ako ne on, onda njemu podređeni – ili netko kriv prema „zapovjednoj odgovornosti“. O tomu svemu ništa ne čujemo od Isusa. On ne podiže tužbe zbog žrtava, niti prikuplja pomoć za njihove obitelji. U našem se (licemjernom) svijetu odmah nešto takvo poduzima, a često nije riječ o empatiji nego opet o brizi za vlastitu promidžbu i prezentaciju. Isus ne postavlja pitanje o krivnji; ni žrtve ni Boga ne izvodi pred sud. On zna da taj nemili događaj nije tek žalosna pogonska nesreća, nego daleko više – navještaj onoga što se svima može dogoditi ako temeljito ne promijene svoje mišljenje i djelovanje. A što to znači?
To je nekada značilo: Ako svi vi – svaki pojedinačno – ne prestanete mačem i silom tražiti pravdu kao što su to činili galilejski zeloti, završit ćete pod metaforičkim ruševinama. Ako svoju sreću tražite u svojim kućama, onda se u skoroj budućnosti neće rušiti samo vaše kule, nego ćete i svi vi biti pokopani pod ruševinama lijepoga grada Jeruzalema – što se nekoliko godina iza toga i dogodilo. Zeloti su bili židovska vjersko-politička struja koja je oružanim prepadima nastojala svrgnuti rimsku vlast i uspostaviti nacionalnu državu. U jednom od njihovih ustanaka srušeni su Jeruzalem i Salomonov hram.
Dobro je i spasonosno da se sućutno zamislimo nad zlim vijestima koje svaki dan medijima dolaze u naše domove, pa i angažiramo, ali prije svega moramo misliti na sebe i svoje spasenje. Možemo biti ljuti i nezadovoljni što se u politici i privredi pogrešno radi, možemo kuditi i suditi, ali to ne može biti manevar izbjegavanja naše osobne odgovornosti. Koliko se puta hvatamo mača i nasilja da bismo nešto postigli? Koliko kula, u koje bismo sve svoje stavili i tako ih osigurali, gradimo? Tu je nesreća. Ne možemo čekati da drugačije postupaju politički moćnici kad su i oni tako učili od djetinjstva. Sila rađa silu, opraštanje pomirbu.
Gledajući na sve, netko bi mogao reći: ” Znam da sve nije kako bi moralo biti, ali ja ne mogu ništa promijeniti.” Isusov je stav posve drugačiji. On kaže da svi – bez iznimke – trebamo donositi plodove, baš kao i smokvino stablo, od kojih bi ljudi mogli živjeti. Tko ne donosi plodove, taj nije nizašto. Njega se može posjeći. Svatko može promijeniti svoj mali dio svemira. U protivnom, neka nestane poput kapi vode u beskrajnoj pustinji.
To su neuobičajeno oštri tonovi iz Isusovih usta, tonovi upozorenja. Isus ne misli samo na svoj, izraelski narod koji nije živio u skladu sa svojim pozivom, misli i na nas. Svatko je od nas jedno smokvino stablo. I kad bismo zbrojili sve što smo u svome životu napravili, ne bismo mogli reći da nismo donosili neke plodove. Ipak, često smo razočarani kad shvatimo kako su ti plodovi mali, kao da su jedva preživjeli tešku sušu. I Bog je nama često razočaran. Neki ljudi o sebi defetistički i skrupulozno kažu: ” U svojemu životu nisam još ništa veliko i dobro učinio. Ničemu zapravo ne koristim. Zakazao sam, a dobio sam toliko talenata od Gospodina. Ni jedan nisam umnožio, nisam dao ploda.” Tu je vrtlar Isus koji se laća posla i pritječe nam u pomoć. Okopava zemlju oko nas, hrani je praštanjem, nadom i pouzdanjem. On je sunce bez kojega biljci nema života. On je voda bez koje bismo umrli od žeđi. On je zemlja iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti. On je vjetar koji našu cvatnju umnožava i nagrađuje plodom. On ne dopušta da propadnemo i stavlja nam se za zagovornika, moleći Oca da nam da još jednu priliku: “Gospodaru, ostavi ovu smokvu još ove godine… možda će donijeti ploda.” To nam dokazuje da nas Isus nije otpisao, da je njegovo milosrđe bezgranično, da nam opet i opet izlazi u susret, čak i kada naša životna bilanca nije pozitivna. Isus vrtlar želi nam pomoći donijeti najslađe i najzdravije plodove.
Utješno je i ohrabrujuće znati da imamo tako brižnog zemljoradnika koji se i sam čitav zalaže za neplodnu smokvu. Svaki put kad čujemo za strašne događaje, trebamo preispitati svoje ponašanje i izvući iz toga prave zaključke. Obraćenje je put kojim svoju neplodnu prošlost možemo pretvoriti u plodonosnu budućnost. Vrijeme koje je pred nama, vrijeme koje nam je preostalo – sasvim je dovoljno da se obratimo, okrenemo, kleknemo, naučimo praštati, uvučemo mač u korice i okrenemo se Kristu – suncu, vjetru, kiši, zemlji… Kristu koji će nam pomoći da urodimo plodom, koji neće dopustiti da budemo posječeni i sažeženi. Amen.
p. Anđelko Sesar