Izl 20, 1-17
1 Kor 1, 22-25
Iv 2, 13-25
Još je Mojsiju Gospodin Bog na Sinaju dao Deset zapovijedi kako bi pravilno usmjerio sav Božji narod. Eksplicitno im je nabrojio elementarne obrasce ponašanja i djelovanja, navedene u današnjem prvom čitanju iz Knjige Izlaska. Bog, koji je svoj narod izveo iz egipatskog ropstva i cijelim se putem do Obećane zemlje brinuo za njih hraneći ih manom, tražio je ono što mu pripada – a to je poštovanje prema Ocu Stvoritelju i uzajamna ljubav među svom ljudskom braćom, što uključuje nezadiranje u tuđu slobodu, u tuđu imovinu, u tuđu intimu…
Isus, koji je u prošlonedjeljnome evanđelju „ulovljen“ u razgovoru s Mojsijem i Ilijom na Taboru, upozorava na važnost toga prvog zakona, ali ga oplemenjuje i usavršava jednom novom zapovijedi, a to je ljubav. Ljubav je iznad svega. Ljubav je imperativ, zakon nad zakonima. Ona sve opravdava.
Današnje je evanđelje po mnogočemu posebno. Krista Isusa, koji je oličenje blagosti i strpljenja, koji je sam „hodajuća ljubav“, stavlja u kontekst na koji nismo navikli. Isus nam je prvi put prikazan u posve novom svjetlu, pa smo nemalo iznenađeni Njegovim činom, i u sebi potajno sretni što reagira ljudski, poput nas, impulzivno, nama posve prihvatljivo i razumljivo. Uvijek nam je bilo teško shvatiti zašto se Krist nije spasio od križa, zašto nije pokazao svoju moć dok su ga pljuvali, bičevali i krunili trnjem; nije nam jasno zašto se nije preobrazio pred neprijateljima i tako im pokazao i dokazao tko je i što je; nije nam jasno zašto je trpio poruge, ironiju, omalovažavanje – ali nam je posve jasno Njegovo današnje djelo jer je samo takva reakcija ljudska i nama posve prihvatljiva, iako se i u ovome današnjem Isusovu činu krije neslućena dubina.
Za vrijeme Pashe Isus stiže u Jeruzalem, u hram svoga Oca, a kad tamo – u hramu silno mnoštvo, ali ono nije bilo okupljeno da zahvali Bogu, svome Stvoritelju, nego radi posve prozaičnih stvari, onih koji stoje u potpunom raskoraku s mjestom hrama. Naime, oni su tu zbog trgovine, zbog isključive brige za tijelo, a ne duh. Oni su tu radi zarade, profita, a ne radi zahvalnosti.
Isus, dakako, nema ništa protiv kupnje ili prodaje, ta i sam kaže da ćemo svi „u izmjeni darova naći obilje i biti zadovoljni“ (Gibran). Trudbenici mora, polja i vinograda moraju se izmjenjivati s tkalcima, lončarima i trgovcima mirodijama. „Čak i ako dođu pjevači, plesači i svirači, i od njihovih darova kupujte“, kaže Krist u riječima pjesnika, „jer oni su skupljači plodova i mirisa koji, iako su načinjeni od snova, odjeća su i hrana našoj duši!“
Međutim, trgovina se nipošto ne smije obavljati u „kući Oca“! Isus bijesno bičem tjera trgovce iz hrama, rastjeruje im ovce i volove; mjenjačima novca prevrće stolove (u hramu se morao plaćati porez, a to se nije moglo učiniti u stranoj valuti, tako da je većina hodočasnika morala svoj novac zamijeniti hramskim novcem); a prodavačima golubova kaže: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ Kako nam u tome trenutku Isus djeluje moćno, kraljevski, neustrašivo, ponosno i pravedno! Kako mu ta žestina daje junački gard! Eto kakva su naša ljudska mjerila. Trebamo se dobro potruditi i uroniti u kontemplaciju da bismo prihvatili istinu po kojoj je Isus najveći junak i kralj upravo onda kada nije takav – ljut, žestok i bijesan.
Međutim, tko je On da sebi dopušta takvo ponašanje? Tko je On da rastjeruje ljude, prevrće im stolove, razbacuje robu i vitla bičem? Kaže da je hram kuća Njegova Oca. O čemu On to govori? Proziva li se to On Božjim Sinom? Kakva drskost! Ili pak ludost? Neka im dokaže da je upravo On pozvan ovdje praviti nekakav red. Odakle mu ingerencija za to?
Isus im odgovara dvosmisleno, što oni nikako nisu mogli razumjeti, ali su se zato Njegovi učenici nakon Njegova uskrsnuća sjetili tih riječi i shvatili njihovo pravo značenje. Odgovara im, dakle: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podići.“ O čemu ovaj to govori, pitaju se Židovi. Pa taj je hram građen četrdeset i šest godina! Nisu znali da Krist misli na drugi hram, hram svoga tijela koje će za tri dana po raspeću – uskrsnuti od mrtvih.
Priča o trgovcima u hramu nije nam nepoznata ni iz vlastitih života. Koliko li smo puta kao hodočasnici bili u nekome svetištu i doslovce se zgrozili „ponudom“ koja nužno ide uz sva sveta mjesta kao putujuća trgovačka kola koja prate vojsku pri odlasku na bojišnice. Posve je razumljivo i logično da svako hodočasničko mjesto nudi razne suvenire – slike, krunice, svijeće i tako dalje, ali čini se da je želja za zaradom nadmašila sve granice – poštovanja, digniteta, a svakako i dobrog ukusa.
Tako mnoge trgovine koje su okružile poznata svetišta više sliče na zabavne parkove nego na male suvenirnice. Nudi se štošta: Gospa u trodimenzionalnoj varijanti koja se, pod određenim kutom, transformira u Isusa; kojekakve drangulije uvezene iz Kine (pa čak i krunice!!!); sveci koji svijetle u mraku, plastična Sveta obitelj u svim varijantama – na baterije ili na solarnu energiju; ogrlice, privjesci, narukvice, majice, kape i druga čudesa. Od tolikog kiča zaboli glava, čovjek se izbezumi pa više ne zna bi li to proglasio glupošću, neukusom ili bogohuljenjem. Ipak, kako god to doživljavali, činjenica je da je trgovcima pored današnjih hramova jedini cilj zarada. Novac, novac i novac – nasuprot Kristovoj zapovijedi – ljubav, ljubav i ljubav.
Što bi Isus učinio da se zatekne u današnjim svetištima? Bi li kupio zgodan novčanik s likom Majke Božje (valjda da što bolje čuva ono što je unutra) ili bi ponovno izgubio svako strpljenje i pobjesnio? Šareni kišobrani, vesele kape šilterice, cijeli arsenal plastičnog vatrenog oružja za dječake, cijela modna pista najnovijih Barbie lutaka za djevojčice – sav nas taj kičasti lunapark odvlači od prave namjere s kojom smo svi došli u svetište, a došli smo kao hodočasnici da se pomolimo u miru i zahvalimo za sve što nam je u životu naš Otac darovao, a ne da povoljno kupimo par lažnih Nike tenisica. Trebala bi nam biti dovoljna lagana fizička okrjepa i kratak odmor, a ne kotlovina, miješano meso i cjelodnevno obilaženje štandova. Iako nas šarenilo uvijek mami, potrebno mu se othrvati. Znamo da su i veseli štandovi dio svakog hodočasničkog folklora, ali treba znati što kamo spada. Baš kao što u crkvu ne smijemo ući polugoli – makar bila nepodnošljiva žega – tako trebamo znati da cilj našeg dolaska u svetište nije nakupovati gomilu nepotrebnih stvari koje nemaju veze s tim posvećenim mjestom, makar na njima bili likovi svih nebeskih svetaca. Zna se što pristoji kući Božjoj. U nju se ulazi tiho i skrušeno, gotovo bogobojazno, moleći se za dostojnost toga čina. Svakako se tamo ne galami, ne jede, ne kupuje i ne prodaje, ne zarađuje dobra dnevnica.
Većina trgovaca oko svetišta ni ne zna kad su svete mise, a ako su i upoznati s tom informacijom, to je opet zato da znaju kada otvoriti svoj mali unosni obrt da koja mušterija ne promakne. Trgovcima oko hramova mjesto na kojemu su se zatekli nije sveto tlo koje je na određeni način pod posebnom Božjom milošću jer se tamo, primjerice, ukazala Gospa, jer se tamo vino pretvorilo u krv ili jer je čudotvorna slika iz hrama spasila cijeli grad od neprijatelja. Njima je to tek dobra lokacija, dobra pozicija za puno novca bez puno truda.
No, hram o kojemu Krist govori nije građevina. To jest fizičko zdanje, ali ne od kamena, nego od tijela u kojemu živi duh Sina Božjega. Isus referira na hram svoga izmučenoga tijela. Tu impozantnu građevinu ne mogu svi vidjeti ni razumjeti, pa čak ni učenici koji će do te spoznaje doći tek nakon smrti svoga Učitelja.
Ono što se tada događalo u hramu nitko nije mogao posve razumjeti, ali pobožni hodočasnici, koji su došli u Jeruzalem, imali su pravi osjećaj, neku ispravnu slutnju: ovaj ljuti samozvani Sin Božji nije tek neki bolesnik, bezumnik. To je netko tko točno zna o čemu govori.
Isus je za vrijeme tih blagdanskih dana u Jeruzalemu učinio još neka znamenja, čime je „osigurao“ još više onih koji su vjerovali da je upravo On – Mesija, Božji poslanik. Gurali su se oko Njega. Ako tražiš vojsku, sve ćemo s tobom činiti! Daj nam oružje i odredi cilj. Reci kad trebamo krenuti, na koga se prvo dići. Ti si Taj jer smo vidjeli tvoja čuda. Vjerujemo da si ti naš vođa!
Međutim, Krist ne vjeruje njima. Dobro zna kakvi su ljudi i što je u njihovoj prirodi. Uz Njega su u spektakularnim djelima koja se protive ljudskim mogućnostima; uz Njega su dok je jak i superioran i dive mu se kako je istjerao trgovce iz hrama i sam se suprotstavio mnoštvu. Uz Njega su u Njegovim revolucionarnim djelima moći. Međutim, čim Isus krene na put svoga križa, pokorno i bez protivljenja, okrenut će mu leđa. Takva je ljudska priroda. Volimo pobjednike, ne cijenimo (prividne) gubitnike. Smatramo ih mlakonjama, strašljivcima, ljudima bez hrabrosti, bez odvažnosti, bez srca.
Krist je naoko upravo tako djelovao – kao neki mazohist (ili čak idiot – kako u istoimenom romanu piše F. M Dostojevski. Pričajući o Knezu Miškinu, dobričini koji se nikada nije protivio zlu silom, zapravo aludira na samoga Krista). Djelovao je kao dobričina ili čak slabić, kao čovjek u oblacima, idealist i utopist koji se zalaže za neostvarivo. I danas nam se često čini upravo takvim pa nerijetko žalimo za Njegovom strastvenošću pokazanom u hramu pred trgovcima.
Ipak, upravo je u tome Njegova veličina i snaga. Blagost je Njegov program, Njegova strategija, i beskrajno smo se mnogo puta uvjerili u učinkovitost takvoga otpora. Blagost najprije zbunjuje, a onda smiruje, mijenja, transformira i pronalazi ono dobro u čovjeku, skriveno iza slojeva bunta, otpora, srdžbe, osvete.
Smrt i novi život program su Kristova života, što u onaj čas nitko nije mogao razumjeti. No, mi moramo znati da samo preko obraćenja nalazimo put. Mi se ne možemo opravdavati da nismo znali ili da smo krivo razumjeli. Zato je naša odgovornost pred Bogom velika, ali nam je spasenje bliže. Amen.
p. Anđelko Sesar