Izl 17, 3-7
Rim 5, 1-2. 5-8
Iv 4, 5-42
Nismo li se i sami koji put zatekli u situaciji u kojoj su nas najviše razočarali baš oni od kojih smo tražili pomoć, dok su nam pripomogli upravo oni od kojih bismo najmanje očekivali ispruženu ruku? Nemamo li i sami među prijateljima nekoga tko nije naše nacionalnosti ili vjere, ali je ipak drag čovjek, nama iznimno važan? Nije li to dokaz da ljude koji nam odgovaraju bira srce a ne razum, i to po isključivo svojim kriterijima? Nije li se svima nama dogodilo da uz nas nije stao onaj na kojega smo računali, da nam nije bio ni oslonac ni potpora, dok je sućut i pomoć stigla od ljudi s kojima zapravo nemamo ništa, koji nam nisu ni rod, ni prijatelji, ni dužnici? Kao što su se zakleti neprijatelji nerijetko mirili nad mrtvim tijelima poginulih prijatelja (od Ahileja i Prijama), susretali se pred istim raspelom, klanjali istome Bogu, borili za iste ideale – ali svatko na svojoj strani – tako se i u današnjemu evanđelju „nalaze“ dva različita svijeta ujedinjena u istome: dubokoj vjeri u Onoga koji će odagnati svaku našu žeđ.
Žeđ je dominantni motiv svih današnjih čitanja. Riječ je, dakako, o žeđi duha, jer je žeđ tijela lako ugasiti. Međutim, utažiti potrebu naše vapijuće duše može samo „živa voda“, voda koju će Isus na zdencu ponuditi Samarijanki.
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska vraća nas u dane kada je Mojsije poveo svoj narod iz egipatskog ropstva. Neumorno su hodali, zahvaljujući svome osloboditelju, veličajući slavu Jahvinu, i tako su prolazili dani, mjeseci, godine… Čovjekova je gorljivost, međutim, kratkovjeka, a njegova zahvalnost još kraća, pa su tako Židovi svome osloboditelju brzo počeli predbacivati sve što trpe: umor, žuljevite noge, krvave tabane, glad, žeđ, beznađe… Da bi im ojačao vjeru i vratio snagu, Mojsije moli Oca da im da vode, da ne žeđaju, da se udobrovolje i namire svoje iscrpljeno tijelo. Ionako već odavno dvoje o ispravnosti svoga postupka, mnogi žaleći što su uopće pošli za Mojsijem, ostavivši „pune lonce misirske“, kako u pjesmi Mojsije kaže naš veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Zaboravili su da u Egiptu nisu bili slobodni, zaboravili su da su žeđali kao sada za izvor-vodom. Diktatura i slabost tijela navele su ih da zanemare elementarno ljudsko pravo – slobodu – i vrate se u ropstvo samo da nasite svoje male želuce i svoje sitne duše. Kranjčević je dobro znao što je sloboda i dobro se identificirao s razočaranim Mojsijem. Naime, budući da se za vrijeme Austro-ugarske monarhije i vladavine Khuena Hedervaryja istaknuo kao pravaš i borac za hrvatsku samostalnost, nigdje u domovini nije mogao dobiti posao pa je bio prisiljen kao učitelj službovati po Bosni, cijeli život pateći za Hrvatskom koju je, kao nitko, opjevao u najljepšoj pjesmi ikad napisanoj i posvećenoj domovini – Moj dom. Analogiju možemo pronaći i u našem vremenu. Ima li još ljudi koji su, poput Mojsija, svome narodu dali slobodu, da bi im na kraju taj isti nezahvalni narod predbacivao neimaštinu u kojoj se našao, rat, žrtvu, odricanje – brzo zaboravivši svoje snove, nadajući se da se od patriotizma i idealizma može nešto i zaraditi? Nismo li takve pojedince – hrabre, odlučne, požrtvovne vizionare – vrlo brzo sami osudili i odbacili, tražeći im nedostatke, zaboravljajući na mudru izreku: „Mane velikih ljudi utjeha su za budale“? „Slobode koji nema, taj o slobodi sanja, ah, ponajljepši san…“, pjeva prognani Kranjčević. Pa ipak, onaj koji se oslobodio ropstva, uz silne žrtve i gubitke, brzo je zaboravio skupi danak koji je platio krvlju svoga naroda, i – kao da pati od amnezije – poželio se vratiti u toplu ropsku potleušicu, ne znajući kako da se nosi s darovanom slobodom, razočaran što u Obećanoj zemlji koja mu je dana na pladnju ne teče med i mlijeko, nego treba mukotrpno raditi. Povijest uistinu jest učiteljica života, ali nije kriva učiteljica što učenik nije naučio lekciju.
Izraelci pitaju Mojsija: „Zašto nas moriš žeđu? Želiš li da pomremo?“ Već su tada bili toliko slijepi i kratkoga pamćenja da su zaboravili da je Gospodin pred njima otvorio more i hranio ih manom s neba. Da ih umiri, strpljivi Jahve im, kao nestrpljivoj djeci, pruža novu kratkotrajnu utjehu: Mojsiju daje moć da, udarivši štapom po pećini na Horebu, iz stijene poteče izvor vode. Okrijepljen i vodom i novim čudom, narod kreće dalje, nastavlja put do novog negodovanja, do zlatnog teleta, do novog predbacivanja. Mjesto na kojemu se to čudo dogodilo nazvali su Masa (hebr. kušnja), a izvor Meriba (hebr. prepirka, svađa), jer su na tome mjestu Izraelci iskušavali Boga, prepirući se oko toga je li Bog s njima ili nije.
Žeđ koju su utažili bila je kratkoga vijeka; vrlo su im brzo usne opet tražile osvježenje, pucajući pod pustinjskom prašinom i žarkim suncem. Od nestrpljenja, nezahvalnosti i sumnje ponovno su ožednjeli.
Samarijanka iz Sihara, došavši na Jakovljev zdenac po vodu, nije mogla znati što će joj se toga dana dogoditi, s kime će se susresti i kojim će putem kasnije krenuti. Otišla je s krčagom do bunara, kao ustalom svaki dan, usput susrevši mnoge poznanike koji su se oko zdenca okupljali kao oko ondašnjeg sredstva informiranja.
Kraj zdenca je sjedio Židov, što je bilo očito po njegovoj odjeći, zamolivši nju, Samarijanku, da mu zahvati vode. Animozitet Židova i Samarijanaca bio je nadaleko poznat. Židovi su imali svoju vjeru i hram u Jeruzalemu, čiji prag nije smio prijeći ni jedan Samarijanac. Isto su tako Samarijanci imali svoj hram na brdu Gerezim, kamo Židovi nipošto nisu smjeli zaći. Međusobno nisu razgovarali kao godinama zavađeni susjedi. Pa ipak, i u takvim zategnutim odnosima, Židov traži od Samarijanke da mu da vode. Ona ga, iznenadivši se, izravno pita kako to da se on, Židov, obraća Samarijanki, na što joj on odgovara nadaleko poznatom rečenicom iz evanđelja: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli ‘Daj mi piti’, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Voda koju Isus nudi Samarijanki nije voda iz zdenca Jakovljeva, jer On je veći i od Josipa, i od Jakova, i od svih njegovih sinova i potomaka zajedno. „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati – neće ožednjeti nikada“, govori tajanstveni Židov, najavljujući skorašnji čas u kojemu će se i Židovi i Samarijanci, i svi ostali, ujediniti u klanjanju istome Ocu, bilo u Jeruzalemu ili na Gerezimu. Svi smo Djeca Božja i svima će nam biti ponuđeno piti s izvora jedne jedine Istine. Samarijanka, zbunjena, kaže da zna da će uskoro doći Mesija zvani Krist – Pomazanik, koji će im sve objaviti. Isus joj se javno očituje: „Ja sam taj.“
Razglasivši po gradu da je među njima Onaj kojega čekaju, Samarijanka Ga je uspjela zadržati među njima dva dana, nakon čega su i mnogi drugi, slušavši Njegovu riječ, povjerovali da je upravo On taj koji će ugasiti njihovu i svačiju žeđ. Tako se Spasitelj svijeta očitovao izvorom ublažavanja naših boli, utaživanja naše žeđi, krijepljenja našeg malaksalog duha. Tko k Njemu dolazi, moći će zagrabiti od Njegove punine. On je oaza u pustinji, izvor u Horebskoj pećini. U Njemu namirujemo sve svoje potrebe. Uz Njega nam ništa više ne treba niti nam što može nedostajati. Amen.
p. Anđelko Sesar