Iz 45, 1. 4-6
1 Sol 1, 1-5b
Mt 22, 15-21
Ljudi su oduvijek strahovali od budućnosti i možemo reći: što je njihova vjera u pravoga Boga bila manja, taj strah je bio veći. On je bio plodno tlo lažnim prorocima i njihovim krivim naukama, počevši od starih civilizacija do danas. Da bi stekli vlast nad ljudima, takvi su se koristili astrologijom, magijom, okultizmom te, podčinjavajući vladare, podčinjavali cijele narode. Bilo bi zanimljivo proučiti tijek povijesnih događanja u odnosu prema ovim praksama. Primjerice, je li i kako na strašnu sudbinu obitelji Zrinski utjecala činjenica da je Katarina Zrinski imala prvu poznatu knjigu gatalicu u Hrvatskoj i da su se njome služili na dvoru? Pa makar ona bilo samo za razbibrigu – ipak je to u Božjim očima grijeh. Znamo kakva je kob snašla ovo naše plemstvo: svi su im potomci pozatvarani u tamnice ili pobijeni, nisu imali potomaka jer im je sjeme sustavno zatrto, i tako je još jedna „hrvatska priča“ dobila tragičan epilog, a prepričava se sa sjetom i mukom.
Možda bi, kad bi uvidio vezu između ovih praznovjerja i sudbine onih koji su bili njima obuzeti, i današnji suvremeni čovjek vidio ono što su izraelski proroci ustrajno ponavljali: propast dolazi kad čovjek i narod otpadnu od Boga; uzrok izraelskih stradanja oni su ispravno vidjeli u nevjeri prema Bogu, u odavanju Izraelaca idolopoklonstvu. I babilonsko sužanjstvo bilo je vid kazne za nevjernost, način kojim se Bog morao poslužiti da bi odgajao Izraelce. Ali su već tada proroci navijestili spas Izraelu: jačanje prave vjere i povratak u okrilje Božje milosti. Perzijski kralj Kir, koji je osvojio babilonsko carstvo, dopustio je Izraelcima da se vrate u Palestinu i da opet sagrade hram u Jeruzalemu. Zato ga Izaija prikazuje kao Božjeg pomazanika, sredstvo preko kojeg Bog djeluje u vidljivom svijetu pokazujući svima da je On jedini pravi Bog.
U ovim čitanjima Bog se pokazuje kao gospodar povijesti, što doista i jest. On svoju volju ostvaruje i preko onih koji toga nisu svjesni. Zato psalmist traži da se Gospodinu da slava i hvala, da mu se svi poklone «u sjaju svetosti njegove», te ga i pogani priznaju kao «kralja koji narodima pravedno upravlja».
No, događaj opisan u Matejevu evanđelju pokazuje da «pravovjerni» Židovi nisu prepoznali Boga niti njegovu pravdu.
Farizeji su židovska struja koja se držala striktno Zakona i propisa iz njega izvedenih, te toliko u tome pretjerala da je zadržala formu, a izgubila duh Zakona; u ime apstraktnog Boga zanemarila je pravog Boga i Njegovo stvorenje – čovjeka. Uz to je držala nacionalno iznad svega, te je poticala otpor prema rimskim okupacijskim vlastima. Ali, gle, ovdje se udružiše farizeji s herodovcima koji su, suprotno njima, surađivali s rimskom vlašću za svoj interes. Nije ni prvi ni zadnji put u povijesti da se udruže dva neprijatelja protiv nekoga koga obje strane drže neprijateljem. I herodovci i farizeji držali su Isusa neprijateljem jer se nije uklapao u njihove interese. Zato «održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi», odnosno kako da Mu naprave zamku i nađu izgovor da Ga se riješe.
Postavljajući Mu pitanje «je li dopušteno dati porez caru ili nije?» prijetvorno Ga hvale misleći lukavo kako Ga imaju u šaci. Jer, ako odgovori da nije – ovo mu je krivnja: huška protiv carske vlasti. Ako pak kaže: jest – krivnja mu je sljedeća: nije pravi Židov, nego pobornik cara.
Isus, poznajući njihova opaka srca, otvoreno uzvraća: «Zašto me iskušavate, licemjeri?» I nakon što Mu na Njegovo traženje pokažu porezni novac, na kojem je careva slika, odgovara onako kako samo Bog može odgovoriti: «Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.» Tako se Isus pokazuje u svojoj božanskoj mudrosti i sveznanju. Pogođeni su. Vide da ih je prozreo, prozreo njihovu namjeru dublje nego su mogli očekivati. Ali oni ostaju slijepi, ne prepoznaju Ga jer im srca nisu čista, jer nisu gledali Isusa, ono što On čini, ni slušali što govori, nego su u Njemu vidjeli nekoga tko smeta njihovim planovima, njihovim shvaćanjima. Oni su svoju sliku o Bogu voljeli više nego Boga samoga. I zato Ga nisu prepoznali, iako su Ga toliko sretali. Velika je to opomena i nama. Pripazimo da i mi sami nismo zaljubljeni u sliku Boga kakvoga zamišljamo jer bismo mogli pogriješiti kao i oni, ne prepoznajući Ga u stvarnosti života. Amen.
p. Anđelko Sesar