Iz 5, 1-7
Fil 4, 6-9
Mt 21, 33-43
U ovim čitanjima riječ je o vinogradu, što je simbol naroda Božjega. O njemu govori prorok Izaija u «Pjesmi o vinogradu», u kojoj je vinograd slika Izraela, izabranog pa odbačenog naroda, odbačenog zato što je postao neplodan. «Dragi» je Bog koji je vinograd okopao, iskrčio kamenje, zasadio ga lozom plemenitom, podigao u njemu kulu i u nj stavio tijesak nadajući se bogatom urodu. Slikovit je to govor koji znači da je Bog učinio za svoj narod sve što je mogao. Slao mu je objavu za objavom, činio mu čudesa za čudesima, svojom ga je snagom izveo iz Egipta i vodio kroz pustinju u Obećanu zemlju. Dao mu je velike vođe, suce i kraljeve. Božja briga i zaštita u izraelskoj povijesti, među brojčano nadmoćnijim, poganskim narodima, bila je nemjerljiva. Usprkos svemu tomu, narod nije dao očekivani plod, nego je razočarao svoga Boga: „Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?“
Prorok slikovito najavljuje čemu će ga Bog zbog toga prepustiti: « … plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime.»
Ozbiljnost te situacije u trenutku kad se počinju ispunjavati proročke riječi iznosi Isus u prispodobi koju priča glavarima svećeničkim i starješinama naroda kao najodgovornijima za tragično stanje jer je njima povjereno vodstvo.
Oni i sada vrlo lako shvaćaju i razlučuju što je pravedno u odnosu domaćina i vinograda, ali nemaju snage da sebe prepoznaju u priči, da sebe vide u vinogradarima. Nemaju poput kralja Davida skrušenosti da prepoznaju i priznaju svoj grijeh i da se pokaju, zato ne prepoznaju Isusa iako ih On podsjeća na ono što je u Svetom pismu rečeno za Njega: «Zar nikada niste čitali u Pismima: kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni?» Najavljuje buduće događanje: «Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove.»
Tako je kraljevstvo Božje dano poganima koji su primili krštenje, a Crkva je postala narod Božji koji dvije tisuće godina svjedoči Krista i čuva Njegov nauk, iako je stalno bila, a danas je pogotovo, izložena udaru poganskog duha. Da bi Bog bio uz nas, da bismo ostali u Isusu Kristu i On u nama, potrebno je ozbiljno uzeti riječi svetog Pavla iz današnje poslanice: «Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu!»
Plod koji nije dobio u starom vinogradu, Bog očekuje od novoga. Govor u evanđeljima upućuje nas na djelotvornost, rast, prihod, plod. Gospodin Isus govori o sijaču, čije sjeme pada na plodno tlo i donosi stostruk plod. U prispodobi o talentima tuži se na onoga koji je zakopao svoj talent. Govori i o tome da trebamo raditi dok je dan. Ova ozbiljnost potrebna je zbog mogućnosti da kršćani kao pojedinci svoj život i kršćanski narodi svoje poslanje promaše. Događa se to ako ne donose plodove koje Bog s pravom očekuje.
Postoje načini ponašanja i stavovi koji proizlaze iz kršćanske vjere; postoje kršćanske kreposti koje potvrđuju našu vjeru. Vjera se uvijek prepoznaje po djelima i plodovima. Ako ne težimo ovom idealu, moramo se mijenjati da ne bismo i mi postali poput tadašnjih židovskih poglavara i starješina; tada će nam se oduzeti ono što imamo i dat će se drugima. Amen.
p. Anđelko Sesar