Ez 18, 25-28
Fil 2, 1-11 ili 2, 1-5
Mt 21, 28- 32
Današnja čitanja nastavljaju se na ona od prošle nedjelje, samo što je u onima naglasak na Božjoj milosti, dobroti i ljubavi kojom čovjeka traži, a u ovima na čovjekovu odgovoru Bogu. Božju ponudu on može prihvatiti ili odbiti. Slobodan je izabrati, ali snosi posljedice svoga izbora.
U Knjizi proroka Ezekiela jasno se izriče kakav odgovor može biti, odnosno da čovjek bira između dva životna puta: života pravednika ili života bezbožnika. U prvom slučaju slijedi i drži Božje zakone, u drugom se ne osvrće na njih i krši ih. Ali, pritom se naglašava da jednom izabran put čovjek može promijeniti. Da pravednici, ako ne ustraju na putu pravednosti, propadaju, a bezbožnici, ako se okrenu pravednosti, bivaju spašeni. Ulog je život; on je i nagrada.
Pričajući priču glavarima svećeničkim i starješinama naroda o dva sina, koje otac šalje na posao u vinograd, od kojih je jedan poslušan riječju, ali ne i djelom, a drugi neposlušan riječju, ali, predomislivši se, izvrši očev nalog, Isus želi da oni sami prosude o njima. Poglavari svećenički i starješine naroda zaista ispravno prosuđuju: prvi nije poslušao, a drugi je izvršio volju očevu.
Stavivši ih tako u poziciju da se susretnu s istinom, upozorava ih: «Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!» Poručuje im time: prepoznajte se u tom neposlušnom sinu i izvršite Očevu volju kako biste se spasili. Što je Očeva volja, jasno je, no potvrđuje se i u sljedećoj rečenici. Ivan je došao «putom pravednosti», a pravednost se Božja očitovala kao ponuda svim ljudima da se spase vjerom u Isusa Krista, da se obrate od svojih krivih putova i povjeruju Radosnoj vijesti. Nju ovi poglavari i starješine ne prihvaćaju jer nemaju poniznosti, jer o sebi misle kao o moralnijima, boljima nego što jesu, o višima, pravovjernijima nego što jesu. Zato propadaju. Ne žele priznati istinu koja je očita – duh oholosti to im priječi. Većina od njih smatrala se pravednima i pobožnima, znali su da redovito mole i da prinose žrtve kako je propisano. Na one koji se nisu držali religioznih normi gledali su s prezirom. To su, prvenstveno, bili carinici koji su surađivali s rimskih okupacijskim snagama i služili im, to su i oni koji su provodili nemoralan život, oni kojima nije bilo stalo do čvrste granice između helenističke kulture i njihovih vjerskih obreda i običaja, to su Samarićani koji nisu priznavali hram u Jeruzalemu i koje su pravovjerni Židovi izbjegavali.
I tako se događa da ti, koje su «pravovjerni» držali najnižima, najnečistijima – carinici, bludnice, heretici, svjesni svoje grješnosti i nedostojnosti – prihvaćaju Božju ponudu spasenja, kaju se, obraćaju i zaslužuju kraljevstvo nebesko.
Nedokučive li Božje pravednosti koja po vjeri u Krista daje čovjeku mogućnost opravdanja grijeha, promjene života i dolaska u vječnost! Jer Bog je sve «zatvorio u neposluh» da se svima smiluje. Svakome tko milost prihvaća.
Ovim «pravovjernima» i zakonu odanima kaže Isus: Vi ste kao prvi sin u prispodobi. Izgovarate velike riječi, ali sami ništa ne vrijedite. Vjera se pokazuje u djelima. Vaša pravednost i pobožnost nisu ništa bez milosrđa i ljubavi. Vanjštinu uređujete, a nutrina vam je pusta i prazna. Zato krivo sudite: mnogi među takozvanim „grješnicima“ nisu tako loši kao što vi mislite.
Kako se trebaju ponašati pripadnici Božjeg naroda da se ne bi izrodili u neposlušne sinove – čitamo u Poslanici svetog Pavla apostola Filipljanima, u kojoj nas poziva da se ugledamo u Krista. On je sam sebe «oplijenio»: nije se sebično držao svoje jednakosti s Bogom, nego se ponizio postavši čovjeku nalik, poslušan Ocu do smrti na križu. Zato sveti Pavao moli Filipljane, a odnosi se to i na nas: «složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne brinite se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!» Amen.
p. Anđelko Sesar