Iz 50, 5-9a
Jak 2, 14-18
Mk 8, 27-35
Prelijepe su i pune snage riječi proroka Izaije koje slušamo u današnjem prvom čitanju. Doista, tko nam što može ako je Gospodin uz nas? Pa neka nas i pljuju i udaraju, ismijavaju i izruguju, njihovi će udarci biti tek poput blagih valova koje stijena ni ne osjeća. Ne budemo li se protivili Gospodinu, ne budemo li uzmicali pred Njegovim zakonima, On će uvijek biti uz nas da nas spasi od naših progonitelja i tlačitelja. On je štit o koji uzalud udaraju naoštrene strijele naših protivnika. On je stakleno zvono pod kojim smo brižno paženi, iako nam se čini da smo sami i zaboravljeni. Prorok Izaija nimalo ne sumnja u apsolutnu Božju blizinu i svesrdnu pomoć. Novozavjetni način borbe, Kristov, kršćanski – podmetnuti leđa onima što nas udaraju, a obraze onima što nam čupaju bradu – bio je, dakle, poznat i primijenjen i u Starome zavjetu. Ono što je sigurno, bez obzira na vrijeme u kojemu živimo, završit će pobjedom strpljivoga trpitelja. Bog je uz pravednika, pa neka mu se zlo suprotstavi – ako se usuđuje. Tko će protiv Božjega miljenika, u unaprijed izgubljenu parnicu? Ako je Bog uz njega, tko će ga osuditi – retorički se pita prorok. Da nam je svima takva vjera! No, „što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?“, pita se u poslanici apostol Jakov. Iako je, Božjom milošću, vjera temelj svakog opravdanja (Rim 1, 17), ipak po njoj samoj ne postižemo spasenje. Ona mora biti zalijevana i oplođena djelima ljubavi. Bez njih je uzaludna, besplodna, mrtva. Vjera se dokazuje isključivo djelima, kako drugačije? Kako se smatrati vjernikom i pronositeljem Kristova nauka ako smo okamenjeni za osjećaj empatije, ako ne suosjećamo s bratom i ne nastojimo mu pomoći. Kako kročiti u Kuću Božju prije toga zalupivši vrata vlastite kuće pred prosjakom?
Isus, naš Učitelj, učio nas je da se vjera u Oca dokazuje djelima milosrđa i ljubavi. Kako se smatrati velikim humanistom i filantropom ako predugo razmišljamo koju bismo nepotrebnu haljinu darovali golome i bosome? Plavu? Ne, šteta je. Bijelu? Ne, ta je skoro nova… Pravi brat i prijatelj nikada ne dvoji, ne nećka se, ne odugovlači. Brat ne izuva cipele i ne svlači odjeću prije nego li će skočiti za utopljenikom. Skače, makar i sam stradao jer ga srce vuče kao sidro. Djela! Djela ljubavi! Kako očekivati oprost, a ne dijeliti ga svakodnevno? Kako očekivati od Boga da nas posluša, a ne slušati svoga bližnjega? Važnije je pomoći susjedu nacijepati drva za ogrjev promrzloj djeci nego čitati psalme.
Susreti Isusa i Petra, kojemu je Isus dao posebno mjesto u krugu svojih učenika, uvijek su imali neku posebnu draž. Petar se potpuno ljudski borio za svoga Učitelja, žestio protiv svake nepravde Njemu nanesene, prijateljski Mu savjetujući kako da se kloni zlih ljudi, kao da izbjegne zamke i prijevare, pa i kako da umakne križu koji Ga čeka. Pomalo arogantno i neočekivano drsko (čemu, vjerujemo, pridonosi i prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik), zvuči Kristovo odbijanje uzmicanja pred zemaljskom sudbinom. Isus se obrecnuo na Petra: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko.“ Prestrašeni smo Isusovom odrješitošću – ta morao je znati da je Petar dobronamjeran i da Ga ljubi iznad svega. I jest, znao je. Nije se obratio njemu, nego našoj, ljudskoj sklonosti da izbjegnemo svoj križ. Trebali bismo ga prihvatiti s vjerom da ćemo, kad ga skinemo s leđa, otpočinuti na zelenim livadama vječnosti, da nam je upravo križ koji nosimo jamstvo za ulazak u Nebo.
Isus je toliko dugo čekani Mesija, Njegovo je poslanje kao „sluga Božji“ krenuti putem neizbježne patnje. Tako je odavna naviješteno u Pismu i tako će, nažalost, biti. Krist zna da Ga taj gorki kalež pelina ne može mimoići jer je takva Očeva volja. A volji Očevoj ne smije se suprotstavljati volja čovjekova. Zato je Isus grub prema Petru, jer u tome trenutku Petar simbolizira ljudski rod koji je sklon olakšicama, izbjegavanju svega što ga, makar i malo, traumatizira. Skloni smo pobjeći od muke koja nas čeka, prolongirati svaku žrtvu koju moramo podnijeti, okrenuti glavu od suočavanja s neizbježnim. No, tko želi biti Kristov učenik, morat će krenuti Njegovim putem, a taj put nije prečac, nego dug i trnovit put na kojemu ćemo, uza sve nevolje koje će nas na njemu snalaziti, još tegliti i vlastiti križ.
Petar to još ne razumije. Ne shvaća i ne prihvaća da Isus, posve nedužni pravednik, mora proći tu strašnu muku da bi otkupio svijet. Zašto da On svojom janjeće nevinom krvlju otkupljuje one koji ne zaslužuju biti spašeni? Ni mnogi od nas s tim se ne mire. Zašto On, kao Sin Božji, ne pokaže svima tko je i kolika je Njegova moć? Kad se to pitamo, zvučimo li kao masa koja Mu se rugala dok je trpio muke: „Drugima je pomogao, a sam sebi ne može pomoći“ (Mt 27,42)? Kristova „strast bijaše vršiti volju Očevu“ (Iv 34, 34) i „predati samog sebe kao otkupninu za mnoge“ (Tim 2,6).
Stoga i mi prihvatimo Njegovo poslanje kao jedino rješenje za spasenje svijeta. Znamo, kao što zna Petar, da je Krist – Pomazanik. Svake nedjelje priznajemo: „…ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin, ti si jedini svevišnji, Isuse Kriste!“ U trenutku dok ga priznajemo riječima, ne niječimo Ga svojim djelima! Njegovo će se tijelo predati za nas, Njegova krv poteći za naše spasenje. Martin Luther King jednom je rekao: „Možda će u našoj borbi za pravedniji svijet morati poteći krv. Ali to mora biti najprije naša vlastita krv.“
Petar to u početku nije razumio. I sam je morao proći Učiteljevu mučnu smrt i radost uskrsnuća dok nije shvatio da „Mesija mora trpjeti“.
U ljudskoj je prirodi misliti da se sudbini može umaći vlastitim snagama, da se možemo spasiti snalažljivošću, mudrošću, lukavstvom. Čak i u Rimu, kako pripovijeda legenda, Petar je pokušao pobjeći od križa, no, susrevši Gospodina koji je išao u Rim da Ga još jednom razapnu, napokon je shvatio da svaki Kristov učenik mora uzeti svoj križ, te da svoj život može spasiti samo kad je spreman „izgubiti ga radi Krista“ (Mt 10, 39). Amen.
p. Anđelko Sesar