Sir 27, 30 – 28, 7
Rim 14, 7-9
Mt 18, 21-35
Ljudi su po naravi djeca srdžbe. Lako je to uočiti već kod male djece. Kad djetetu, koje još ne zna ni govoriti, oduzmete iz ruku ili ne date nešto što ono želi, ljuti se i žalosti, prosvjeduje na svoj način, iskazujući tako vlastitu volju da ima ono što želi i ljutnju kad mu se želja ne ostvari.
I mi se odrasli nerijetko tako ponašamo ako nismo stekli zrelost vjere ili barem realnije naučili gledati na stvarnost. Polazimo, naime od svoje predodžbe, svoga plana o nečemu ili nekomu, i ljuti nas sve što remeti naš zamišljaj ili se na bilo koji način ne uklapa u nj. To je znak oholosti koje ni jedan čovjek nije pošteđen i protiv koje se možemo boriti tako da njegujemo poniznost. Poniznost počinje onda kad postanemo spremni prihvaćati istinitu stvarnost, a ne živjeti u onoj koju smo oblikovali u svojoj glavi. A istinita je stvarnost svakog čovjeka – njegova slabost. Iz nje proizlazi naša grješnost. Kad sebe ugledamo u tom svjetlu i kad shvatimo da se sami po sebi ne možemo osloboditi grješnosti i njezinih posljedica, spremni smo drugačije prosuđivati druge, spremni smo ih prihvaćati u njihovoj slabosti i zato im opraštati kad griješe čineći nam nepravdu. Jer znamo – ni sami nismo pravedni.
Jedino iz te svijesti o vlastitoj grješnosti možemo razumjeti i oprostiti grješnost drugoga. I jedino tada možemo istinski moliti Boga oproštenje vlastitih grijeha kad smo spremni sami oprostiti drugima njihove grijehe.
Današnjom prispodobom o kraljevstvu nebeskom Isus nas tome poučava. Ne možeš moliti Božje oproštenje za sebe, a istovremeno ne moći oprostiti onome koji se o tebe ogriješio. Mjerom kojom mjeriš i tebi će se mjeriti! Oprosti da bi ti bilo oprošteno! Koliko je to važno, govori činjenica da je Isus, učeći svoje učenike kako moliti, u molitvu stavio ove riječi: «Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.»
Kao što Otac nebeski iskazuje strpljenje, milosrđe i dobrostivost prema nama ljudima kad se kajemo i molimo oproštenje, dužni smo i mi slijediti Njegov primjer u međusobnom ophođenju ako želimo biti Njegovi sinovi, sinovi svjetla.
Svojim opraštanjima ne smijemo stavljati granice. Dobro vidimo da Isus opraštanju ne dopušta granice, ograničenja. On ne uvažava granice jer i Bog Otac oprašta bez ograničenja, ako Ga netko moli za oproštenje, ako Ga traži i želi sresti. Budući da Bog oprašta, i čovjek mora oprostiti. Kod toga opraštanja mora nam biti jasno da Božje opraštanje podrazumijeva čovjekovo obraćenje, promjenu srca i mijenjanje životnog pravca. Božje opraštanje je stvaralački čin, čin milosti. Tako je omraženi carinik Zakej postao drugi čovjek u susretu s Isusom, kad ga je On pozvao sa stabla na koje se Zakej popeo kako bi Ga vidio. Ganut tom ljubavlju i milošću, Zakej se pokajao, odlučio je popraviti nepravde što ih je učinio ljudima i drugačije živjeti. I u ljudskim odnosima kajanja i opraštanja čovjek treba slijediti taj primjer. Ponekad može biti neizrecivo teško oprostiti, no moramo oprostiti ako smo kršćani, pa taman nam srce krvarilo. Bolje je imati krvavo srce, nego tvrdo srce! U takvom slučaju važna je naša želja da oprostimo, a Bog će učiniti drugo. Oprostiti je učinak milosti!
Srdžba i mržnja rođene su sestre, one su klice smrti u čovjekovu srcu, i ako ih čovjek ne odbacuje, izrastu u otrovna stabla. Ako je Bog ljubav, a jest, onda se u mržnji očituje duh koji mu se suprotstavlja. Najočitije to možemo vidjeti u slici Krista na križu. On, pravedan i čist, moli za svoje mrzitelje, ubojice, za one koji su Ga osudili i ubili jer su im mržnja i srdžba zatrovale srce i učinile ih slijepima za Istinu.
Mržnja je osudila i razapela Ljubav, no Ljubav je pobijedila mržnju. U mržnji je smrt, a život je u Ljubavi. Gospodin nas je došao osloboditi i dati nam novi život, vječni, božanski. Ako smo Gospodinovi, onda srdžba i mržnja prema braći ljudima umiru u nama. I tada nije važno živimo li ili umiremo – Gospodinovi smo. «Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.» Amen.
p. Anđelko Sesar