Iz 35, 4-7a
Jak 2, 1-5
Mk 7, 31-37
Bog spašava svoj narod – čest je motiv iz starozavjetnog čitanja. Taj smo narod svi mi, sva Djeca Božja, ne samo Židovi, iako je ovdje o njima riječ. Prorok Izaija piše kako je Bog spasio Izraelce, te ih kroz pustinju izveo iz Babilona i doveo u Jeruzalem, hrabreći ih i osobno se stavljajući u njihovu zaštitu. On je, dakle, osobno „intervenirao“ da bi oni – gluhi, slijepi i nijemi zbog svoje nevjernosti i otvrdnulosti u grijehu – ponovno pronašli pravi put, put spasenja. Zato kaže: „Budite jaki, ne bojte se!… Odmazda dolazi, Božja naplata, On sam hita da vas spasi.“ Tada će slijepi progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi će skakati kao jelen, a nijemi klicati. Pustinja će se napuniti vodom, a stepu će presijecati bistri potoci. Sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno – izvori.
To je Božje obećanje koje će biti ispunjeno. Ta svi dobro znamo da Bogu ništa nije nemoguće. I današnji psalam (146) to potvrđuje: „On potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Oslobađa sužnje, slijepcima oči otvara, uspravlja prignute, ljubi pravedne…“ Pred svojima otvara more i utapa progonitelje svoga naroda. Hrana im pada s neba, prati ih na svakome putu i štiti od neprijatelja. Bogu, dakle, ništa nije nemoguće, to je dokazao nebrojeno puta, kao što je svome narodu (odnosno svima nama) nebrojeno puta dao priliku da se iskupi, pokaje, odrekne svojih grijeha, pomažući mu u tome.
U novozavjetnome čitanju, odnosno evanđelju svetoga Marka, Krist ostvaruje ovo Izaijino proroštvo iscjeljujući gluhonijemoga.
Kad se Isus vratio iz Tira i Sidona u Galileju, dovedoše Mu nekoga gluhog mucavca pa Ga zamole da stavi na njega ruke. Isus ga izvede iz mnoštva, utisne prste u njegove uši i dotakne se njegova jezika, podigne pogled prema nebu, uzdahnu i progovori: „Effata!“, što znači: „Otvori se!“ Istoga časa gluhonijemi je mogao čuti i govoriti razgovjetno.
I ponovno isto: Isus moli svjedoke da nikome ne kazuju što su vidjeli, ali što im je On više branio, oni su, ushićeni, više pričali o čudesima koja je činio, diveći se Njegovoj dobroti i moći.
Svi smo mi gluhonijemi kada to želimo biti. Ne čujemo što ne želimo čuti, ne govorimo ako nam nije do toga. Zanijemimo ako smo nemoćni nekoga ateista uvjeriti u Božje postojanje, odustajemo od neumornog svjedočenja za Njega iako nas jezik dobro služi. Jezik puštamo kao psa s lanca kad se poželi malo protegnuti u kakvom zgodnom ogovaranju, a zauzdavamo i zavežemo kad nam se čini da je pametnije nešto prešutjeti, makar i obranu vlastitoga nedužnoga brata ako je izveden pred podmićene suce. Takvi smo mi. Gluhi za vapaj davljenika, slijepi za ispruženu ruku prosjaka, nijemi za svjedočanstvo Krista. Upravo to kritizira sveti Jakov u današnjoj poslanici, stavljajući se na stranu siromaha koje možemo, služeći se lijepom riječju, utješiti i obradovati, vratiti im vjeru i nadu. One sa zlatnim prstenjem ne treba tješiti riječju. Njihova je utjeha novac.
Je li šutnja uvijek zlato? Nipošto. Da su apostoli šutjeli, nitko se nikada ne bi upoznao s djelovanjem Isusa iz Nazareta. Da su ozdravljeni šutjeli, ne bi se brzo proširile vijesti o Njegovoj moći. Da šutimo, nepravda bi zasjela na svako prijestolje – šutke bi se osuđivali nevini, šutke bi se dizale cijene, šutke bi se pokapali ubijeni, šutke bi se toleriralo svako bezvlašće.
Ne smijemo zaboraviti govoriti, ali ne „blebetati“ nevažne stvari, još manje one zlonamjerne ili neistinite. Trebamo govoriti, osobito ako riječju nekoga hvalimo, ako mu riječima iskazujemo ljubav ili pružamo utjehu, ako svojom riječju svjedočimo njemu, nevinome, u prilog.
Riječi imaju strahovitu moć, pa oni koji su elokventni imaju u svome arsenalu jako oružje. Riječ je otrovnija od vrška hitre strijele, ubojitija od mača, ranjava teže od metka i prodire dublje od oštrice bajunete. No, isto tako, lijepa riječ je veći melem na ranu od bilo kakve kreme, losiona ili drugog pripravka. Nježnija je od svake pomade, mirisnija od esencija najprobranijeg cvijeća. No, uzaludna je ako je upravljena gluhome. Tek se u međusobnoj „kompatibilnosti“ govora i sluha ostvaruje punina savršene Božje zamisli. Upotpunjen vidom, čovjek je cjelovito biće bez tjelesne mane, spreman na sva čula upijati i svjedočiti za Krista – slaveći Ga riječju, diveći Mu se okom, slušajući Njegovu Riječ.
“Effata!“- govori Krist. Otvori se! Tko se treba otvoriti, gluhonijemi ili Nebo? Vjerojatno oboje. I Nebo puno milosti, i čovjek zatvoren i zaključan u tamnicu svoga hendikepa. U tamnicu grijeha.
Marko vjerno prenosi Isusovu naredbu izrečenu na aramejskom jeziku. Pri njenu izgovaranju i ja podignem pogled prema nebu kao što je to učinio Isus. Uvjeren sam da izgovaram čarobne riječi kojima se otključava sedam neprobojnih vrata, kao sedam smrtnih grijeha. Pred tim riječima grijesi uzmiču, a Otac ispravlja čovjekovu pogrešku – bolesnome vraća zdravlje. Kad nam se Nebo otvori, više nema straha pred onim što će uho čuti, niti pred onima koji bi nam htjeli zatvoriti usta. Možemo biti posve otvoreni, iskreni i pristupačni, darovati Riječ i poslušati je. Amen.
p. Anđelko Sesar