Mudr 9, 13-18b
Flm 9b-10. 12-17
Lk 14, 25-33
Mnogo toga što je Isus rekao zauvijek je potonulo u bezdan zaborava. To je i sam sveti Ivan potvrdio na kraju svoga evanđelja: „A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve redom popisalo, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.“ Iz punine Kristove predan nam je tek mali dio, u evanđeljima sačuvan od zaborava. No, predan je po Duhu, vrijedi za sva vremena i sve naraštaje. To su alfa i omega obrasca našega ponašanja i djelovanja, temeljne upute za nagradu na Nebu kojoj svi toliko stremimo. Mnogi kažu: „Ja jesam kršćanin, poštujem Kristov nauk, ali nisam Njegov učenik, ne mogu se posve predati Njemu, ne misleći pritom na svoje bližnje. Nemam ni snage ni hrabrosti. Jednostavno, nisam odabran. Kako mogu ostaviti rodbinu, sebe i ponijeti križ? Mnogo je bilo junaka, povijest ih svakako poznaje, koji možda Isusa nisu poznavali, ali su bili spremni dati život za svete vrijednosti. Divimo im se i skidamo kapu, ali nije li ludo biti toliki idealist u vremenu koje ne drži do ideala?
Sigurno se sjećate nekog filma iz Isusova života. Jedna scena osobito me se dojmila i ostala mi u sjećanju. Ubrzanim tempom, putujući propovjednik ide naprijed. Slijede ga žene i muževi. Moraju uložiti mnogo truda da ne bi zaostali. U hodu Isus propovijeda. Njegovu riječ svi pratioci vrlo pažljivo slušaju. Ponekad se Isus okrene, zastane i završi misao, ali onda opet nastavlja dalje. O tomu svjedoči i prvi redak današnjeg evanđelja: „S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im…“
I na nas se odnosi pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima u Galileji: „Znadete li u što ste se upustili? Jeste li svjesni što sve ostavljate? Znate li zašto, kamo i s kime putujete? Je li vam dovoljno ići za mnom? Razmišljate li o razlozima i posljedicama“?
Odmah na početku Isus nas otrežnjuje grubim riječima: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca ili majku, ženu i djecu i sve što mu je drago, ne može biti moj učenik.“ Isus je propovijedao ljubav, a ne mržnju. Ni u jednom slučaju dosad četvrta Božja zapovijed nije stavljena izvan snage. Naravno da Isus ne traži mržnju. Ova je formulacija u skladu s vremenom, osim toga je hiperbolizirana i stilizirana, i nema današnju težinu. Znajmo da u semitskom načinu izražavanja „mrziti“ znači više u smislu ostaviti, napustiti, imati drugi prioritet. Zato Matej u svom evanđelju Kristove riječi formulira ovako: „Tko više ljubi oca ili majku, nije mene dostojan“ (Mt 10, 37). U Lukinu evanđelju, koje smo upravo čuli, manje se treba brinuti i paziti na oca, majku, ženu i djecu, braću i sestre, kao i na vlastiti život. Sve su to prioriteti, ali treba znati i osjetiti koja je istina na prvome mjestu, a onda sve po tome usklađivati.
Oni koji kane poći za Isusom i slijediti ga, moraju čvrsto odlučiti i izabrati. Gospodin nikoga ne prisiljava, zna da je teško ostaviti obitelj i svoju ulogu skrbnika za njihove zemaljske potrebe. Zato kao da kaže: „Dobro razmislite! Morate se jasno opredijeliti.“ Budući da imamo slobodu odrediti što nam je prioritet, i s obzirom da smo mudra i razumna bića, Krist u naše ruke stavlja tu veliku i tešku odluku.
Dva vrlo zorna Kristova primjera mogu nam pomoći da vidimo je li naša odluka donesena pametno i razumno.
Prvi primjer govori o gradnji kule. Budući da Isus uvijek govori o malim ljudima, vinogradarima, pastirima, seljacima – i ovaj je primjer u skladu s vremenom. Tko odluči graditi kulu, najprije će sjesti i izračunati ima li za to dovoljno novaca i sredstava, neće bezglavo srljati u nepoznato. Tu se vjerojatno misli na kulu sagrađenu u vinogradu (malu usku katnicu visine oko 3 m), osobito zdanje gdje se može stanovati, prije svega u vrijeme obrađivanja. Takva je kula služila i kao promatračnica s koje se nadaleko moglo vidjeti prijete li vinogradu uljezi – kradljivci ili životinje… Kula je bila vinogradarov san pa bi se onaj tko ju je nakanio sagraditi sigurno u gradnju upustio samo s čvrstom podlogom, u prvom redu financijskom. U suprotnom bi pred susjedima ispao bezumnik, brzopleti i površni majstor nedovršenog zdanja, ogrezao u dugovima. Da bi se to izbjeglo, nužno je sve pažljivo promisliti, isključiti svaku lakomislenost i biti siguran u ishod. Tko radi bez plana, postaje metom javnog rugla i ismjehivanja.
Drugi je primjer iz visoke politike. Nekad se ratovalo otvoreno, na bojnom polju. Hoćemo li se sa slabijom vojskom i lošije opremljeni suprotstaviti kralju sa svom silom vojnika? I to bolje opremljenih, bogatije naoružanih, s jakom konjicom i jakim motivom? Naravno da ne. To ne bi bilo samo nepromišljeno, nego i posve ludo, s našom gotovo zajamčenom propašću. Sigurno nije presudan tek broj neprijateljskih vojnika. Važna je taktika vođenja rata, vještina vođe i zapovjednika, oprema… Zato sve treba dobro proračunati, analizirati i odmjeriti. O ratnoj sreći na prvome mjestu odlučuje razumno političko vodstvo. Nepromišljeno voditi rat protiv dvostruko većeg broja ratnika može voditi samo u smrt.
Tko poduzima nešto veliko, pažljivo i studiozno preispituje mogu li njegove snage i sredstva udovoljiti tome pothvatu. Najprije sve valja dobro odmjeriti, a onda se i odvažiti. To je bitno pravilo mudrosti koje vrijedi na svim područjima života i koje Isus nudi svojim ozbiljnim učenicima. Svima koji žele doći k njemu i slijediti ga, Isus kaže što od njih očekuje: beskompromisno, bezrezervno, posvemašnje, cjelovito, posve predano vezanje za Njegovu osobu.
Biti kršćanin nije tek usputna stvar, mada mnogi od nas to upravo tako doživljavaju. Svjesni su da je to milost, drago im je da je to baština koju su im prenijele njihove bake i prabake, ponosni su na to, ali se u tome jako malo angažiraju – a o potpunoj predaji Gospodinu i odricanju svega zemaljskoga nema ni govora. To je odricanje za posebno odabrane, za osobenjake i samotnjake, za one koji su bili Kristovi suvremenici pa im je, vidjevši koliko su silna djela Gospodnja, bilo lakše postati Kristovim pratiocima. A zar mi svakodnevno nismo svjedoci tih grandioznih Gospodnjih djela? Nije li svako novo svitanje dokaz da On još uvijek s nama kroči? Ne nadilazi li svako novo rođenje djeteta vrhunac tehnologije cjelokupnog suvremenog svijeta? Jesmo li preslijepi, komotni, posve nespremni za odricanje od svojih malih života koji su, uostalom, ionako u Njegovoj ruci? Ipak, Krist nam daje slobodu da sami odaberemo. Tko se odlučuje za Isusa, taj mora znati što radi. Dok ore, ne smije se okretati za sobom. Neka sve ostavi. Neka mrtvi pokapaju mrtve. Božji poziv traži oslobođenje od navezanosti na sva materijalna dobra. Tek kad se oslobodimo od onoga za što smo tako čvrsto vezani, postat ćemo posve slobodni i spremni za nasljedovanje. Tek ćemo tada moći napustiti sve svoje i samo u jednoj haljini krenuti za Kristom, znajući da nam ništa neće nedostajati. Što Gospodin od nas traži? Današnje čitanje iz Knjige Mudrosti potvrđuje da smo preplašeni, da tek nagađamo što se to zbiva u nama i oko nas, ali da nam je upravo zato poslan Duh Sveti po kojemu nam je razlučiti i naučiti što je Bogu milo. Put do Neba je težak, ali nije neizvjestan. Posve je izvjesno, čak zajamčeno, naše spasenje po Učitelju za kojim smo krenuli, bez predaha i upijajući poput spužvi svaku Njegovu riječ nadahnutu Duhom.
Ni na jednom drugom mjestu Isus s ovakvom ozbiljnošću ne govori o uvjetima za nasljedovanje kao u današnjem evanđelju. Nasljedovanje Isusa nije jednostavno. Ono ne mora biti fizičko kročenje za Njim i s Njim, to ne mora biti tjelesno odvajanje od svega dosadašnjeg, ali to svakako mora biti prioritet svakog kršćanina. Treba, dakle, biti mudar kao vinogradar ili kralj koji se ne upuštaju u nemoguće jer znaju da im slijedi propast. Budimo i mi toliko mudri da znamo gdje su naše granice i kolike su naše mogućnosti, ali čeznimo za tim da se nađemo u odabranome društvu onih koji su, spojivši razum i srce, izdvojili svoj prioritet. To je Krist, naš Gospodin, kojemu smo pak mi bili na prvome mjestu kad je po volji Očevoj došao da nam donese spasenje. Krist nas pita imamo li snage i spremnosti sve ostaviti radi Njega. Pita nas poimence, svakoga osobno („Tvojim sam te imenom nazvao“, Iz 43,1). Jesmo li spremni odazvati se: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“…? Amen.
p. Anđelko Sesar