Jr 20, 7-9
Rim 12, 1-2
Mt 16, 21-27
U današnjem čitanju iz Matejeva evanđelja nalazimo situaciju sasvim oprečnu onoj od prošle nedjelje, kada je Isus odao Petru priznanje jer je poslušao nadahnuće Božje prepoznavši u njemu Mesiju, Krista.
Otkrivši se svojim učenicima, Isus ih počinje pripremati na ono što će se dogoditi, upućivati ih u tajnu spasenja: On treba poći u Jeruzalem, pretrpjeti mnogo od vjerskih vođa svoga naroda, biti ubijen i treći dan uskrsnuti. Ovakav tvrdi govor bio je Petru nepodnošljiv. On je, kao i ostali Isusovi učenici, kao i ostali Židovi onoga vremena, očekivao Mesiju–junaka, osloboditelja židovskog naroda od ropstva tuđinaca, velikana koji će zavladati svijetom postavljajući izabrani narod u prvi plan. On je, zajedno sa svima njima, očekivao Kraljevstvo Božje koje bi bilo od ovoga svijeta. On je gledao Isusova čudesa, vidio Njegovu vlast i spoznao da je Sin Božji tako da ovaj govor o stradanju izaziva u njemu jezu, nevjericu: «Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!»
Petar u tom trenutku ne može uklopiti ono što Isus govori o sebi u sliku o spasenju koju sam ima u glavi, u vlastitu viziju Kraljevstva Božjega, i zato odbija Isusov govor. Tvrd je njegovim ušima, neshvatljiv njegovoj duši.
A Isus? Nedavno je Petru iskazao povlašten položaj, a sada ga grubo prekorava: «Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!»
I u nastavku poučava: «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.»
To je rečeno za sve njegove učenike do konca svijeta. Ostaviti svoje planove, izručiti svoj život volji Božjoj i prihvatiti ono što nam ona donese onako kako je Isus prihvatio svoj križ: strpljivo, u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Tu se zahtijeva puno odricanja i odstupanja od onoga što smo zamišljali. Jasno je to iz primjera svetih ljudi. Mnogi Isusovi sljedbenici postali su mučenici, a najviše ih je bilo takvih u prva tri stoljeća, a ne možemo reći da ih i danas nema. Svi su oni suradnici na Božjem planu spasenja, dopunjavali su svojim patnjama djelo Otkupljenja, onako kako im je Bog dao razumjeti njihovo vlastito poslanje. A da bi razabrali volju Božju, oni se nisu suobličavali ovom svijetu, nego su se preobažavali «obnavljanjem svoje pameti».
Nisu ni apostoli odmah spoznali što im je činiti, ali su u vjeri krenuli za Isusovim primjerom. Nisu Ga mogli slijediti dok su još bili zemaljski, ali kad ih je Duh Sveti prosvijetlio i kad su Istinu ugledali u blještavom svjetlu uskrsnuća, njihov zemaljski čovjek sve je više nestajao dajući mjesto nebeskom; Duh je vodio njihove oživljene duše putom koji im je Isus zacrtao. A on je bio sličan Njegovu, kao što je put proroka prije njih bio sličan njihovu. Oduvijek je Božji čovjek bio izložen nerazumijevanju zemaljskih ljudi, jer oni ne poznaju misao Božju niti joj se mogu pokoriti. A proroci, apostoli, Isusovi učenici, pokoravaju se jedino Božjoj riječi koja u njima postaje rasplamtjeli oganj, čuvajući riječi svoga Učitelja: «Progonili su proroke prije mene… Nije učenik iznad učitelja…»
Učenici ni ovdje na zemlji ne mogu više živjeti bez Onoga koga će jednom ugledati licem u lice, bez onog što će tek nakon ovoga života zadobiti u punini, a to je gledanje Boga i uživanje u Njegovoj slavi. Jer svi koji su Kristovi, ozbiljno uzimaju Njegovo obećanje: «Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga, s anđelima svojim, i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.»
Ugledajmo se i mi u primjere svetih da mognemo dobiti za ovo malo zemaljske muke vječne radosti. U napastima, pred izazovima ponuda ovog prolaznog svijeta, sjetimo se Isusovih riječi: «Ta što će čovjeku koristiti ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?» Amen.
p. Anđelko Sesar