Iz 22, 19-23
Rim 11, 33-36
Mt 16, 13-20
U današnjim čitanjima naglasak je na nedokučivim Božjim planovima i odlukama, ili, kako sveti Pavao veli u poslanici, «nedokučivim sudovima i neistraživim putovima njegovim». Da bi to pojasnio, da bi nam prizvao u svijest veličinu i nedokučivu moć i milosrđe Božje, postavlja retoričko pitanje: «Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: „Tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo?» Doista, pored svega znanja i spoznaje, čovjek još uvijek stoji u neznanju i može slobodno reći: Znam da ništa ne znam. Život je tajna i samo Bog zna odgovore na brojna pitanja koja nam se postavljaju.
Jedno od tih je, primjerice, zašto netko u životu prolazi ovo, drugi ono, zašto pate pravednici i ne pate (naizgled!) grješnici. Isto tako može reći: Vidim, sve mi je darovano: život, duša, moje sposobnosti, moje zvanje, ljudi koje susrećem.
Sva današnja čitanja daju na znanje kako su ljudski putovi u Božjem planu, kako je On gospodar života i sudbine, kako On bira i postavlja svoje službenike. Naravno da pritom računa na našu slobodu, na naš odgovor, koji može i ne mora biti prepoznavanje i prihvaćanje Njegovog nadahnuća. Istinski sretan je onaj koji prepoznaje i vrši volju Božju, koji osluškuje i ostvaruje Njegova nadahnuća.
U evanđelju nas sveti Matej upoznaje s takvom jednom situacijom. Na Isusovo pitanje: «Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?», učenici mu daju odgovor koji su čuli u narodu. Jedni ga drže Ivanom Krstiteljem, drugi Ilijom, treći Jeremijom ili kojim od proroka. Uglavnom, narod o Njemu misli kao o velikom proroku. Zato njima postavlja pitanje, njima koji su s Njim, kojima je dano vidjeti Kraljevstvo Božje: « A vi, što vi kažete, tko sam ja?»
Petar spremno odgovara: «Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.»
Petru je dano prepoznati u Isusu obećanog Mesiju. Zato mu Isus reče: «Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.» I nastavlja: «Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.» Time Isus određuje Petra kao izabranog vratara kraljevstva nebeskog, s ovlastima koje mu pripadaju očitujući se učenicima kao Krist, što za druge mora još neko vrijeme ostati tajna.
Nekoć, kao i danas, moći Isusa priznati Sinom Božjim ne ovisi o našem urođenom talentu. Do toga se ne dolazi niti poukom, niti odgojem. To se daje odozgor. Vjera je milost i treba je od Boga izmoliti. Čovjek će samo onda moliti za vjeru kad vidi da se sam ne može spasiti, nego da treba Spasitelja; da sam sebe ne može izbaviti, nego da treba Izbavitelja, da će ga grijeh i krivnja satrti ako mu netko ne skine taj teret s ramena. A skinut ga može jedino Onaj koji je zato došao među nas.
No, sama spoznaja i priznanje da je Isus Sin Božji – nisu dovoljni. To je samo teoretski dio ispita. Praktični je tamo gdje je čovjek spreman ići s Isusom: usamljenima, bolesnima, onima koji su na putu traženja, zdvajanja, siromašnima, bogatima, protivnicima i samim neprijateljima. Ovaj put ne vodi mimo patnje i smrti, nego kroz patnju i smrt u kraljevstvo Božje. Kao prvak apostola, Petar se dao na ovaj put. Istina, bilo je padova, izdaje, kajanja, ali ispit je položio dajući konačno i život za Krista. Primio je obećanu plaću pa je kao vjerni sluga ušao u radost Gospodara svojega i našega. A mi?! Gdje smo mi na tom putu? Hoćemo li i mi jednoga dana na put kraljevskoga nebeskoga ili će nam upravo sveti Petar, vratar Neba, uskratiti ključ od rajskih vrata? Molimo da naša vjera bude što sličnija Petrovoj, pa makar ponekad bili nesmotreni i impulzivni poput njega. Krist je svakako više volio srčanost od mlakosti, pa bila ona ponekad i nepromišljena. Uostalom, srce rijetko kada promišlja – ono jednostavno kuca i pumpa krv, te divne crvene taktove u pjesmi našega života. Amen.
p. Anđelko Sesar