Jš 24, 1-2a. 15-17. 18b
Ef 5, 21-32
Iv 6, 60-69
Povijest spasenja saveznički je susret Boga i čovjeka: Stari je savez susret Boga s Noom, Abrahamom, Mojsijem… Novi je savez, zapečaćen Kristovom krvlju, susret Boga i čovjeka u Crkvi, djelovanjem Duha Svetoga.
Današnje prvo čitanje ponovno se isprepliće s evanđeljem. U oba se teksta narod stavlja pred konačni izbor: poći za Bogom ili odustati. Put nije lak, prepun je žrtve i odricanja, lako je razumjeti i opravdati svakoga tko nema dovoljno snage ili hrabrosti. Evo citata koji to argumentira, iz Knjige o Jošui: “Ako vam se neće služiti Gospodinu, izaberite danas kome ćete služiti…” Narod odgovara: “Gospodin, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i On je pred našim očima učinio ova velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. Služit ćemo Gospodinu jer On je Bog naš!”
Tim su riječima Izraelci obnovili svoj savez s Gospodinom prije nego li su ušli u Obećanu zemlju. Tako su se zavjetovali Jahvi.
Vezu odabranoga naroda i Boga, odnosno Krista i Crkve, sveti Pavao u poslanici Efežanima uspoređuje s kršćanskim brakom. I ženidba, dakle, održava ljubav i jedinstvo u uzajamnome darivanju, poštivanju i podložnosti supružnika. Kao što je Krist ljubio Crkvu, tako bi muževi trebali ljubiti svoje žene. Kao što se Crkva podlaže Kristu, tako bi žene trebale biti podložne svojim muževima. Osim tih riječi, sveti Pavao otkriva Kristovu prvotnu zamisao o tome kakva bi Crkva trebala biti: “Krist je sebe predao da nju posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.” Dvoje je, dakle, jedno. Jedno tijelo. Muž i žena. Krist i Crkva. Jedno tijelo i jedan duh.
Važnost duha ponovno je pripomenuta u današnjemu evanđelju. Tijelo je bez duha tek prazna ljuštura, forma (da ne kažemo ambalaža), kora bez srčike, školjka bez bisera. “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život”, govori Krist.
Nije lako slijediti Krista, odreći se svega, nikad nemati odmora, biti izrugivan i proganjan. Zato su mnogi i odustali. Vidjevši da su Ga napustili, Isus se obraća Dvanaestorici: “Da možda i vi ne kanite otići?“
Nipošto. Odgovaramo kao i sveti Petar. Kršćani smo, prihvaćamo Učiteljev nauk, Njegovi smo sljedbenici, vjerujemo da je poslan od Oca samoga radi našega spasenja, da nas neumorno poučava i odvraća od grijeha, ukazuje nam na ponore i jame prekrivene lišćem, u koje bismo sigurno upali, naivni i površni, ne primjećujući opasnosti na svojim lutanjima kroz prijeteću šumu života prepunu zamki. Slijedit ćemo Krista jer nam je Njegova zaručnica Crkva utočište i zaštita pred nedaćama. Kršćani smo, stoga prihvaćajmo patnju kao pravednici, da sa samilošću i molitvom pročistimo i otkupimo stradanja cjeline, makar žrtva bila krvava i neprestana. Ne budimo kršćani tek u Krsnome listu i očitovanjima u novinskoj anketi. Ne budimo ni licemjerni poput velikih intelektualca koji nam se rugaju kroz visoki ateizam. Slavni Krleža tako kaže: “Kršćanstvo sugerira čovjeku da je hranjen na zvjezdanu pupkovinu, da je stvoren na sliku i priliku vječnih autoriteta, da je, dakle, vječan kao Bog. Kršćanstvo tješi čovjeka, ono ga uspavljuje dekorativnom pjesničkom inspiracijom o Vječnome životu…” Kakve riječi! Kakav pretužni cinizam! Mi ne mislimo da smo odabrani, mi to doista jesmo! I nećemo doći k Ocu ako nam to nije dano od Njega samoga! Prema tome, mnogo je više istine i ljepote, premda nevješto i nemušto sročeno, u riječima svetoga Petra: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” Nikakav teški intelektualizam ne može nas odvojiti od Krista. Budimo Mu vjerni i radimo za Njega kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet! Isti taj Krleža drugom će prilikom reći: “Još ni jedan slijepac nije progledao slušajući predavanje o anatomiji oka ili o optičkoj analizi”. Tako je, gleda se srcem. Bitno je ionako očima nevidljivo. Sigurni smo da je i on progledao srcem, jer zasigurno nije bio atest (jest javno, deklarativno – takva su bila vremena). Skrivao se iza svoje erudicije uvijek izbjegavajući očitovanje. Pa ipak, jednom je prilikom i sam rekao da ne vjerovati u Boga znači nizak stupanj intelektualnoga poštenja.
Dakako da nisu najjači oni koji najviše znaju i mogu, nego oni koji najviše slute i vjeruju. Vjeruj, pa ćeš i moći. Vjeruj da je jednostavnost Kristovih riječi dublja od svake filozofije. Vjeruj da Kristova riječ nije tek prilagođena onima skromnijeg obrazovanja, nego da je upravo u jednostavnosti filozofija života. Zamršeno nije tajanstveno – rekao je pjesnik A. B. Šimić – jednostavno je tajanstveno.
Krist nam je hrana, On je potreba naše neistražene duše u koju tek psihoanalitičari katkad zavire kao eksploratori, brzo odustajući od izazova. U ponorima, špiljama i pećinama duše sabiru se sile i nastaju zametci. Iz te najdublje nutrine žeđamo i gladujemo za Kristovom Riječju jer imamo mnogo potreba bez imena, mnogo težnji kojima ne znamo cilja, mnogo neprovedivih zahtjeva, mnogo uplakanih čežnji koje ne znamo utješiti drugačije nego li vjerom i nadom. A mi vjerujemo da je On onaj kojega trebamo slijediti poput Dvanaestorice. Ta, uistinu, kome da idemo? Ti, Učitelju, imaš riječi života vječnoga. Amen.
p. Anđelko Sesar