Jr 38, 4-6. 8-10
Heb 12, 1-4
Lk 12, 49-53
Neka je žena išla ulicom u jednoj ruci noseći vrč s vodom, a u drugoj baklju. „Što to radiš?“, začuđeno su je pitali ljudi. „Vodom gasim pakao, bakljom užižem nebo.“ „Zašto?“, ljudi su se nastavili čuditi. „Želim da ljudi Boga ljube bez straha i zastrašivanja paklom – i želim da ga ljube bez očekivanja nagrade na Nebu!“ (nepoznat pisac)
Tako zamišljam Isusa: s vrčem vode i bakljom u rukama. Obje slike već smo vidjeli u Njegovom životu: „Oganj dođoh baciti na zemlju…“ Ovaj prizor više podsjeća na Stari zavjet, ali treba znati da Isus nije uvijek samo miran, strpljiv, tih, razborit, pomirljiv i sjetan. Ne! Pa nismo li ga stoput vidjeli strastvenoga u obrani svoga svjetonazora? Nismo li ga vidjeli gdje bukti od ljutnje tjerajući trgovce iz hrama? Nismo li svjedoci žara kojim ljubi i oprašta? On plamti oduševljenjem i žarom dok naviješta Kraljevstvo Božje. Blagi i dobrostivi Isus, koji uzima djecu na koljena i blagoslivlja ih, koji plače za svojim mrtvim prijateljem Lazarom, koji smireno i pokorno ide u Jeruzalem na razapinjanje – u isto je vrijeme i radosni Isus koji na svadbi puni vrčeve dobrim vinom, ali i Isus koji vatrom i daruje i kažnjava po zasluzi. Vatra nema samo destruktivno svojstvo, ima i pozitivno djelovanje. Ona nije tek prijetnja nepopravljivim sebičnjacima kojima Isus naviješta goru sudbinu nego Sodomcima. Ona nas obdaruje svjetlom i toplinom; čak je i snaga Duha prikazana malim plamičcima. Takvom vatrom koja grije neizmjernom ljubavlju Isus nas želi spojiti i spustiti Nebo na zemlju. Vatra je uvijek neki znak. Mnoge slike, prije svega iz Staroga zavjeta (primjerice gorući grm), to potvrđuju. Ni sud Božji ne želi nas zastrašiti vječnom vatrom u kojoj bismo mogli dovijeka gorjeti ne obratimo li se. Daleko nas više želi pročistiti i usavršiti u ljubavi.
Poslušajmo što Isus kaže u Ivanovu evanđelju: „Ja, svjetlo, došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami. Ako tko čuje moje riječi, a ne vrši ih, neću ga ja osuditi, jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet“ (Iv 12, 46-47). I u ovom Lukinom evanđelju pozvani smo da se odlučimo hoćemo li vjerovati ovome Isusu, hoćemo li prihvatiti Njegov plamen ljubavi ili ćemo ga se odreći. Svatko sudi samome sebi, a presuda ovisi o tome hoćemo li imati dovoljno vjere i pouzdanja u Isusa, i hoćemo li svoj život usmjeravati po Njegovim riječima.
Druga je slika voda. Najčešće je povezujemo s krštenjem. Upravo o tome Isus govori: „Ali krstom mi se je krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Isus ovdje misli na krštenje u smrti. Treba uroniti u more patnje i boli, ali Otac nebeski spasit će ga i uskrisiti.
Isus drži u ruci vrč s vodom – to je „voda patnje i smrti“. Podsjetio bih na događaj o kojemu sam govorio na početku ove propovijedi: „Želim da ljudi Boga ljube bez straha i zastrašivanja paklom.“ Već na početku Isusova zemaljskog života anđeli su s neba javili veliku radost: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,11).
Isus s bakljom u jednoj i s vrčem vode u drugoj ruci nikoga ne prisiljava da ga slijedi. Čovjek se mora slobodno odlučiti za Njega ili protiv Njega. O tomu govori današnje evanđelje: „Mislite li da sam došao mir dati zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ To se događa i u obiteljima: „… razdijelit će se trojica protiv dvojice.“ Luka misli na svoju mladu zajednicu. Sigurno to nije Božja namjera, nego vlastito opredjeljenje – za Isusa ili protiv. Zar je danas drugačije? Nažalost, nije. I plodovi s dobrih stabala, udarivši o zemlju, brže trunu. Primjerice, otac je u pastoralnom vijeću predsjedavajući, majka je vjeroučiteljica i svesrdno pomaže u župi, a sin je istupio iz Crkve, ne dolazi na misu nego radije spava nakon burne prethodne noći, Isus mu je tek neki imaginarni lik kojemu se utječu bakice kojima više ništa na svijetu nije preostalo. U još gorem slučaju, moguće je i da sin zazire od Crkve, grozeći se svih koji „ližu oltare“ dok su istodobno jednako grešni kao i svi, ako ne i grešniji. Ni u tom slučaju ne treba osuđivati – neka vrata uvijek budu otvorena! Imajmo u vidu prispodobu o milosrdnom ocu! On nikada nije svoga sina isključio iz svoje ljubavi. Zar nećemo ostaviti cijelo stado da bismo našli onu jednu izgubljenu ovcu? Kad se sin vratio, našao se u očevu zagrljaju; počelo je slavlje, uz bogato prostrt stol, pjesmu i beskrajnu radost. Sin je bio mrtav i oživio je, bio je izgubljen i nađen je. Takav je stav Boga Oca.
Nikada ne prestanimo ljubiti, smijati se i vjerovati da je u svim brigama Bog uz nas. Takvim smo stavom sigurno blizu evanđelju. Budimo vrč s vodom kojom se krijepi naša duša, ali kojom se i gasi plamen pakleni. Budimo i sama baklja kojom se pale srca da silnim žarom izgaraju za Krista i gorljivo brane Njegov nauk. Održavajmo plamen ljubavi da se nikada ne ugasi. Strastveno naviještajmo spasenje, uporni poput proroka Jeremije iz prvoga čitanja, bodrimo ljude da neumorno rade za dobrobit svoju i drugih, budimo živa vatra, plameni jezičak koji će izgarati za pobjedu ljubavi. Ne budimo sidro nego jedro! Krist će nam iz vrča dati vode žive i staviti cjepanicu na našu zapretenu vatru. Samo ako smo prazni, smireni smo i uravnoteženi. Budimo poput vatrene stihije brzi i neumorni u širenju Kristova nauka, izgarajmo za Njegovo ime poput suhe kolovoške česmine. Amen.
p. Anđelko Sesar