Dj 2, 42-47
1 Pt 1, 3-9
Iv 20, 19-31
Isus je uskrsnuo, pobijedio smrt, uzašao na Nebo, a nas otkupio. Takvi, otkupljeni, s darovanim novim početkom kao novom prilikom, pridružujemo se svetome Petru, glorificirajući predivno otajstvo uskrsnuća: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikomu milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za nas koje snaga Božje volje po vjeri čuva za spasenje!“
Iako su još dugo (pa i dan-danas) mnogi sumnjali u Isusovo uskrsnuće, vijest o Kristovom „kristovstvu“, odnosno Njegovu slavnom uznesenju na Nebo brzo se proširila cijelom Palestinom, svim pokrajinama njezina tadašnjega teritorija. Rimljani su se, u želji za osvetom, poniženi zbog srušenog autoriteta i izgubljene „bitke“ s golorukim osuđenikom, svojski trudili zatrti glasine o osuđenikovu dokazanom božanskom porijeklu, pa su tako progonili Isusove učenike i sljedbenike. Ništa ih manje nisu progonili ni glavari njihova vlastitog naroda, pa su se učenici, u strahu pred Rimljanima i Židovima, sakrivali od javnosti i potajno se sastajali. Neki su od njih svoje progonstvo doživjeli kao neznatnu kaznu u odnosu na onu koju je, ni kriv ni dužan, podnio njihov Učitelj, dok su neki sumnjali u glasine koje su kružile, i sami dvojeći oko njihove istinitosti. Najpoznatiji je sumnjičavac bio sveti Toma koji se, upravo zbog svoje skeptičnosti, u Pismu izdvojio od ostalih učenika, oholo se opirući povjerovati da je Isus uskrsnuo, uvjetujući svoje prihvaćanje Njegova uskrsnuća isključivo opipljivim, materijalnim dokazom: „Ne vidim li na Njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim li svoj prst u mjesto tih čavala, a ruku u Njegov bok – neću vjerovati.“
No, kad se Isus, ušavši kroz zatvorena vrata i stupivši među svoje učenike, pokazujući tako svoju moć i u banalnim mogućnostima u kojima se ona očituje, obratio upravo Tomi riječima: „Dotakni prstima moje dlanove, a ruku stavi u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“ – sveti Toma pada na koljena, posramljen i očajan zbog svoje drskosti, gluposti i obijesti.
Među nama je mnogo „Tominih sljedbenika“, mnogo onih koji se identificiraju upravo s njime jer ne mogu prihvatiti tzv. istine koje nisu verificirane, dokazane, utemeljene na zdravome razumu i logici, koje nemaju uporište u racionalnosti… Toma je predstavnik takvih, po prirodni sumnjičavih i nesklonih prihvaćanju nadnaravnih, neobjašnjivih fenomena.
Ipak, mnogi zaboravljaju da je sveti Toma, ugledavši svoga Učitelja, pao ničice, udarajući se raskajano o vlastita prsa, posramljen što je posumnjao u Njegovo Božje sinovstvo po kojemu je uznesen Ocu. Da bi se iskupio za svoj grijeh, krenuo je, poput svih ostalih apostola, na dugačak, težak, neopisivo trnovit put širenja Kristova nauka svijetom, izlažući se svakodnevno pogibelji i propovijedajuću jednu jedinu Istinu, najvažniju Radosnu vijest svih vremena, a ta je: Gospodin Bog je po svome Jedincu Isusu Kristu pobijedio smrt i otvorio nam pristup u život vječni. To je jezgra svakog apostolskog propovijedanja, pa i Tominog.
Današnja, pa i sve ostale vazmene nedjelje koje slijede, donosit će ulomke iz Djela apostolskih iz kojih ćemo saznavati kako se Božje kraljevstvo širilo, polako ali uporno, od Jeruzalema do Rima koji je tada bio središte civiliziranog svijeta. Ta su čitanja živi dokaz o širenju Crkve Kristove – od Judeje preko Samarije i Sirije, do Rima u koji je sveti Pavao, kao apostol koji je ostavio najviše zapisa, donio evanđelje. Djela apostolska nisu detaljna povijest Crkve i sustavan prikaz širenja njezina nauka svijetom. Ona su u prvome redu orijentirana na djelovanje Duha Svetoga koji je preko apostola, tih neumornih misionara, djelovao na sve ljude – i pogane, i mnogobošce, i nevjernike. Kršćanstvo je, poput mode, a zahvaljujući nepokolebljivom entuzijazmu apostola, brzo preplavilo sav poznati svijet. Duh Sveti nastanio se u svakome koji je tako „progledao“, baš poput svetog Tome. Na blagdan Pedesetnice odnosno Duhova – taj je Duh zauvijek darovan Crkvi koja Radosnu vijest i danas treba propovijedati i širiti jednako strastveno i jednako odvažno, kao što su to činili njezini prvi predstavnici iz najužih Kristovih krugova, držeći se kao braća, složno i u ljubavi, o čemu svjedoči i sveti Luka u današnjem čitanju iz Djela apostolskih, a koja je napisao kao svojevrsni nastavak svoga evanđelja. Sveti Luka tako piše: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskomu, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ Dalje nastavlja da su bili vrlo revni u svome poslanju, da su svoju dužnost ozbiljno shvatili, da su bili puni strahopoštovanja… Slijedili su Učiteljeve upute pa su sve rasprodali i razdijelili potrebitima, svaki dan odlazili u hram, zahvaljivali Bogu lomeći kruh u spomen na žrtvu Njegova Sina a njihova Učitelja, dok im je Gospodin, kako stoji u Pismu, „danomice pridruživao spasenike.“
Andrija Prvopozvani, ribar iz Betsaide, brat Šimuna Petra, propovijedao je po Maloj Aziji, Ukrajini, Bugarskoj, Grčkoj i Albanji… Pavao je krenuo od Sirije i Cilicije, da bi preko Cipra i Male Azije, došao do Soluna, Atene, Korinta i Efeza, te naposljetku do Rima za vrijeme vladavine Nerona, neuračunjivog piromana i progonitelja kršćana koji ga je dao smaknuti. Sveti je Petar organizirao kršćanske zajednice u Samariji, Jafi, Cezareji i Antiohiji, da bi i on, za vrijeme Nerona, u Rimu završio svoj apostolski put mučeničkom smrću. I sveti je Jakov apostol, prvi jeruzalemski biskup, umro mučeničkom smrću, baš kao i sveti Filip apostol koji je razapet u Frigiji gdje je djelovao. I sveti je Bartolomej, nakon godina neumornog putovanja po Etiopiji, Frigiji, Pontu, Mezopotamiji, Indiji… – mučen i pogubljen u Armeniji. Sveti je Toma, glavni lik današnjega evanđelja, nakon Sirije kojom je godinama hodio svjedočeći za svoga Učitelja, podnio mučeništvo i pogubljen u Indiji…
I mi se pridružimo apostolskom djelovanju Dvanaestorice. Ni danas, još uvijek, mnogi ljudi i krajevi ne poznaju Krista. Ne moramo odlaziti u misije daleko od kuće, dovoljno je da zavirimo u susjedovo dvorište. Apostolat svakoga od nas neizmjerno je važan. Ne smijemo ostati indiferentni na nepoznavanje Kristova nauka, ne smijemo se distancirati od onih koji Ga odbijaju jer Ga ne poznaju. Čak i pod cijenu Pavlova glavosjeka, Ivanova Patmosa ili Andrijina križa – ne smijemo se umoriti u propovijedanju spasenja i ljubavi koje nam nudi naš Učitelj. Amen.
p. Anđelko Sesar