Dj 5, 12-16
Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
Iv 20, 19 – 21
Današnje evanđelje govori o dvama susretima uskrsnuloga Isusa sa svojim učenicima. Ovi susreti bili su rijetki, pa su zato tako dragocjeni. Stoga bismo, kod ovakvih ukazanja, trebali više razmišljati o onome što se i zašto tu dogodilo i što to danas znači za nas skeptike.
Isus u svojim učenicima uvijek izaziva čuđenje i divljenje. Tako su se osjećali i pri ovom susretu, iako su bili prestravljeni i zaprepašteni jer je Isus ušao kroz zatvorena vrata kuće u kojoj su se skrivali kao sljedbenici „lažnoga“ Sina Božjega. Nije li to neizvedivo, nemoguće – proći kroz vrata, zid? Je li On magičar? Houdini, David Copperfield? Danas smo odmah skloni traženju opravdanja za nadnaravno i nemoguće.
Evanđelje kaže: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (20, 20). Isus, kojega su pokopali, baš kao i svoje nade, opet je tu! S njima! Živ! Koje li radosti, kojeg olakšanja! Imali su pravo slijedeći pravoga, istinskoga Sina Božjega. Nakon što je Isus dva puta učenike pozdravio s „Mir vama“ , objavljuje im da je sišao da bi ih poslao (kao što je Njega poslao Otac) da šire svijetom Njegov nauk, da opraštaju grijehe i obraćaju grešnike. Dao im je dar Duha Svetoga. Prema današnjem crkvenom shvaćanju, najvjerojatnije im je time podijelio sakramenat krizme, i još više: dao im je mogućnost da ljudima, koji im se povjere, u Njegovo ime daruju oprost i pomirenje s Bogom. Isusovi učenici su postali prvi svećenici, a mi – „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo“ – i danas nastavljamo njihovu misiju.
Taj susret i dodijeljeni dar učenicima bili su veliki doživljaj. O tomu su, sasvim sigurno, dugo razgovarali, još ne vjerujući da su se opet sreli sa svojim Učiteljem.
Međutim, jedan od učenika nije bio s njima kad je došao Isus. To je bio Toma, zvani Blizanac, „jedan od dvanaestorice“ (20, 24). Pripadao je njihovu najužem krugu. Pa kako to da nije bio prisutan kod prvoga susreta s Gospodinom? Što je to za jednoga „od dvanaestorice“ bilo važnije? Nije li ga moralo zanimati što su mu drugi pripovijedali? Probajmo razumjeti Tomu. Učenici su bili progonjeni, a uz to su se i osjećali napuštenima, izigranima, ostavljenima. Učitelj je umro na križu, nije se oslobodio, spasio, nije im dokazao svoju nadmoć, svoje božansko „porijeklo“.
„Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala…“, prve su Tomine riječi nakon što su mu prijatelji ispričali da su vidjeli Gospodina. Njemu čak nije dosta Isusa samo vidjeti, on ga želi i dodirnuti, materijalizirati, staviti svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov ranjeni bok (20, 25). Ne učini li to – neće vjerovati. Nismo li mu slični? Ne nastojimo li i sami naći opravdanje za sva Kristova čuda? Znanstvenici na jednom engleskom sveučilištu život su posvetili tumačenju nadnaravnih pojava u Bibliji – od gorućeg grma, pomora riba, najezdi muha i skakvaca, do smrti prvorođenaca. Za sve nalaze racionalno tumačenje. Na mjestu gdje je gorio grm ima puno zemnog plina. Najvjerojatnije se radilo o stablu bagrema koje sporo gori. Naravno da se nakon pomora stoke pojavilo puno muha, pa riječ je o hranidbenom lancu. Čak su i za smrt prvorođenaca, koja ih je ipak najviše zbunjivala, našli opravdanje. U vrijeme gladi, pšenica se strogo čuvala, a hrane je moralo biti barem za prvorođence – oni su najstariji, najjači, neka bar oni prežive. Međutim, pljesniva pšenica nikako nije bila za jesti. Paradoksalno, umjesto da im spasi život, ubila ih je.
No, tim znanstvenicima sa sveučilišta, tim modernim i suvremenim nevjernim Tomama, nije palo na pamet da je sav taj hranidbeni i uzročno-posljedični lanac – upravo Gospodinova ideja?! Jest, sve je objašnjivo i logično, ali samo zato što je Gospodin u prirodi to tako osmislio i jer su njegovi zakoni veličanstveno logični. Vjera je dar Božji. Blago nama koji vjerujemo iako ne vidjesmo vlastitim očima.
Isus se ponekad tužio na slabu vjeru svojih učenika i zbog toga ih je nekoliko puta ukorio („Kad biste imali dovoljno jaku vjeru, mogli biste hodati i po vodi“). Što će se sada dogoditi? Poznato nam je: Isus je ponovo došao u pravom smislu. Još se jednom ukazao učenicima, posebno se obrativši Tomi, nudeći mu da ga dotakne i opipa Njegove rane. Nije ga osuđivao niti mu predbacivao što nije bio s ostalim učenicima pri prvom ukazanju. Tek ga nježno opominje: „Ne budi nevjeran, nego vjeran“.
Podsjetit ću na jedan događaj koji se odigrao dok je izraelski narod napuštao Egipat: Bog je zapovjedio Mojsiju da izabere uglednije ljude i da ih skupi na jedno mjesto gdje će im dati Duha od Mojsijeva Duha. Oni će Mojsiju biti od pomoći pri vođenju naroda. Dvojica od pozvanih nisu bila prisutna, ali su i oni primili Duha Božjega kao i ostali, i počeli su prorokovati, što je drugima bila sablazan, ali ih je Mojsije prekorio.
Ivan Pavao II. kršćanstvo je nazvao „religijom u kojoj Bog putuje s ljudima“. Za uskrsloga Gospodina nije previše da se susretne s Tomom, i to upravo u njegovoj sumnji. Njemu, utjelovljenom Bogu, ništa ljudsko nije prenisko ili nedostojno, pa ni da Ga se dodirne, iako je ova sumnja sigurno bila bolna.
Krist je pokazao, uspoređujući se s dobrim Pastirom, da mu je stalo i do one stote izgubljene ovce. Toma naposljetku priznaje: „Gospodin moj i Bog moj!“ I on je primio Duha Božjega, iako je ranije bio odsutan. Primio je Duha koji je i nama potreban za prepoznavanje Isusa.
Po svojoj sumnji Toma nam je sličan i blizak. Zar i mi često nismo takvi? I mi bismo htjeli pružiti ruku i dodirom se uvjeriti u točnost onoga u što vjerujemo. Često mislimo: „Držimo se istine, ali tek onda kad nam ona postane bjelodana.“ Isus nas poziva i želi nam biti blizu, dodirljiv u sakramentima. Možemo ga osjetiti u pričesti, kad primamo njegovo Tijelo. U sakrametu ispovijedi čujemo Njegove riječi oproštenja i pomirenja, koje su nam poticaj i ohrabrenje za novi početak. Kad god posumnjamo, potražimo Njegovu blizinu. Jer… „sumnja je patnja suviše samotna da bi znala da joj je vjera sestra blizanka. Sumnja je nahoče nesretno i zalutalo pa će se, i kad ga majka što mu život dade pronađe i zagrli, povući iz opreza i straha.“ (K. Gibran).
Gospodine, daj da pronađemo mir u duši, makar nas umirilo tek dodirivanje tvojih rana. Daj da te sretnemo, makar i tako. A onda traži od nas sve što želiš. Onda možemo i s Tomom, put Perzije i Indije, objavljivati Tvoje ime. Onda možemo, spokojni i sigurni, dočekivati svitanje i ispraćati smiraje u ime Gospodinove veličanstvenosti. Vjerujmo u Gospodina i hodat ćemo po vodi! Vjetar se ne može vidjeti, ali znamo da je tu jer s njim plešu grane pune mladih pupova. Amen.
p. Anđelko Sesar