2. Uskrsna nedjelja

Pater Anđelko

Dj  4,  32-35 
1 Iv  5,  1-6
Iv 20, 19-31

Oba današnja čitanja prožeta su onime što je Kristu bilo najvažnije i najmilije, radi čega je, uostalom, i poslan na zemlju, a to je bratska ljubav. Kristovo uskrsnuće početak je bratske zajednice koja se vjerom u uskrslog Gospodina okupljala kako bi nastavila Njegovo djelo. Prve kršćanske zajednice bile su čvrste i nepokolebljive u svome djelovanju, s radošću su ispunjavale svoje poslanje, međusobno se pomagale i ispunjavale dijeleći međusobno mnoga dobra, tako i u praksi svjedočeći o novome životu koji su primili od Uskrsloga. O tome govori prvo čitanje iz Djela apostolskih, a nadopunjava ga i Prva poslanica svetoga Ivana apostola: tko ljubi Boga, ljubi i čovjeka, a ako ljubimo Boga – izvršavamo Njegove zapovijedi. Bog je sinonim za ljubav, a ona pobjeđuje svijet. Ljubav je temeljna zapovijed u kojoj su sazdane sve druge zapovijedi, a ukorijenjena je u čvrstoj vjeri da je sve od Boga, Božje i u Bogu.

Uvečer uskrsnoga dana apostoli su se okupili iza zatvore­nih vrata. Bilo ih je strah, što je bilo potpuno shvatljivo nakon sve­ga što je prethodilo. Gradom su kolale mnoge neprovjerene vijesti, šuškalo se i šaputalo, štošta se nagađalo, u zraku se osjećala neka nedefinirana napetost, pa se Jeruzalem pretvorio u košnicu u kojoj je svatko napeto iščekivao potvrdu svojih slutnji.

Jedni su govorili da je onaj nepravedno ubijeni pravednik uskrsnuo, a drugi opet da mu je tijelo ukradeno iz groba. Neki su zaključili da je taj samozvani Sin Božji uistinu bio nebeski poslanik kojega je Otac, nakon svih muka, uzeo k sebi, dok su oni skeptični i racionalni, koji sebe nazivaju mudrima i razumnima – a takvih je oduvijek bilo mnogo – tvrdili da su Kristovi sljedbenici ukrali tijelo svoga učitelja.

Apostoli su se, kako stoji u evanđelju, u strahu od Židova sakrili. Vremena su bila gadna i bilo je sasvim izvjesno da će i oni, kao javni heretici, biti kažnjeni. Nenadano, i samo božanski moguće, među učenicima se pojavljuje Krist. Ulazi kroz zatvorena vrata, staje među njih i pozdravlja najzvonkijim i najspokojnijim blagoslovom svih vremena: „Mir vama!“.

Pokazuje im svoje čavlima probodene ruke, a njih preplavljuje neka neizreciva radost. Dakako, ne zbog samih rana, nego zbog onoga što one dokazuju – uistinu, to je On! Nije mrtav, živ je! Uskrsnuo je i vratio se da bi odagnao sve njihove sumnje i strahove! Nisu bili u zabludi, nisu bili ni obmanuti ni zavedeni, njihov je Učitelj uistinu bio Sin Božji, a put na koji ih je poveo bio je pravi put! Aleluja!

Strah, prvotan šok i osupnutost polako ustupaju mjesto osjećaju olakšanja i radosti. Nisu sami! Duh Sveti koji im je tada darovan dodatno ih je blagoslovio. Iako se ni jedan od učenika nije javno izložio za Krista, ugrozivši tako život – Učitelj mu to nije zamjerio. Iako su ga svi, a ne samo Juda, izdali razbježavši se i pritajivši – Isus ih zbog toga ne kori. Ne oprašta im jer im nema što oprostiti. Što da im oprosti? Njihovu ljudskost? Pa strah je posve prirodan, a zrno sumnje koje je od pamtivjeka u čovjeku posijano niknulo je iz njihovih umova, a samo ga je srce sprječavalo u rastu.

Sada Ga vide. Stoji među njima. Opet, kao nekad. Vide mjesta čavala, vide duboke, rane. Kristov lik nije ni utvara, ni sablast, ni tlapnja. Pri pogledu na Uskrsloga – uskrisuju i njihova ozarena lica. Radost oslobađa od straha. Krist ne govori o posljednjim zbivanjima. Učenicima je oprošteno njihovo kukavištvo, nepovjerenje, izdajstvo. Sve je unaprijed zaboravljeno i izbrisano. Oni dobivaju novu misiju, težu od prethodne – hodati svijetom, svjedočiti Krista, ukazivati na grijehe, a nakon kajanja grijehe otpuštati. To neće biti nimalo lako – štoviše, za mnoge će biti i pogibeljno. Stoga im i daje zaštitu Duha i mudrost srca, kao da govori: „Radite za mene! Snagom vjere i svetog uvjerenja osvojit ćete svijet!“.

Toga dana Kristova „posjeta“ prestrašenim učenicima među njima nije bilo Tome. Vrativši se, slušao je preostale kako tvrde da su vidjeli Učitelja, da su s Njime razgovarali, da je to uistinu On jer im je pokazao svoje rane… Ali sumnjičavi Blizanac nije povjerovao. Ono sjeme ljudske sumnje i onaj trijezni um natjerali su ga da zaključi: „Ako ne vidim na Njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim prst u mjesto tih čavala – neću vjerovati.“

Je li to bilo samo zbog Tome ili kao još jedna potvrda, utjeha i ohrabrenje učenicima – Krist nakon osam dana ponovno dolazi među njih. Opet prolazi kroz zatvorena vrata i obraća se Tomi. Nudi mu svoje rane uz blagu opomenu: „… ne budi nevjeran nego vjeran!“

Toma pada na koljena, razoružan doživljenim, slomljen nježnošću i istinom, posramljen vlastitim nepovjerenjem. Priznaje svoju pogrešku, očajan zbog crva sumnje koji ga je nagrizao i učinio „pametnijim“ od onih koji „ne vidješe a vjeruju“. Ove potonje Krist će nazvati blaženima jer im neće trebati ni dokazi ni znamenja da bi u njima vjera rasla i cvjetala poput pomno njegovanog i ljubavlju zalijevanog cvijeta.

Mnoge od nas more „Tomina pitanja“ i svi smo mu slični. Pitanje vjere je teološko, filozofsko, fizikalno, matematičko… Mnoge su se mudre glave namučile da bi dokučile ili barem dotakle tek rub beskraja o kojemu ne znamo ništa.

Veliki matematičari, fizičari i filozofi na kraju svoga radnoga i životnoga vijeka složni su u jednome. Nema racionalnog tumačenja svijeta. Fizičar i matematičar, poznati nobelovac i autor kvantne teorije Max Planck kaže: „Kada vjera i znanost priznaju Boga, prva ga stavlja na početak, a druga na kraj svake misli.“ Isto tako slavni engleski matematičar, astronom i filozof sir Isaac Newton tvrdi: „Ovaj divni uređaj Sunca, planeta i kometa mogao je nastati jedino odlukom i moći jednoga premudroga i svemoćnoga Bića.“ I Albert Einstein, također slavni nobelovac, potvrđuje tu tezu: „Vjera bez znanosti pomalo je slijepa, ali je znanost bez vjere posve neuvjerljiva.“ Louis Pasteur, francuski kemičar i biolog, pronalazač mnogih cjepiva protiv raznih bakterija, potvrđuje nemoć uma pred vjerom: „Malo nas znanosti udaljava od Boga, puno nas znanja, naprotiv, vodi k Njemu.“ Dakle, ako i oni skloni potpunome racionalizmu na kraju svojih traganja uvide da svi putove vode k Njemu i od Njega – onda smo blaženi mi koji u to vjerujemo bez poznavanja znanstvenoga tkiva.

Ne moramo biti ni nobelovci ni mudre glave da bismo ničice pali pred Njim. Blaženstvo koje je Tomu bacilo na koljena, blaženstvo koje je darovano vjernima a ne nevjernima, blaženstvo koje donosi Božji mir neka nas prati u svim našim danima sumnje i bola, noćima skepse i straha. Amen.

p. Anđelko Sesar