Sir 24, 1-2. 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-5. 9-14
O Božiću se može govoriti na mnogo načina. O njemu govorimo s nostalgijom kad prvi put, nakon cijele godine, orgulje zagrme: Narodi nam se kralj nebeski… Kad izvadimo prašnjavi nakit da okitimo božićna drvca, u nosnice nam se uvuče miris svih minulih Božića – miris smole, marcipana, cimeta i medenjaka, a u ušima ugodno pucketaju cjepanice, podsjećajući nas na naše drage pokojne, na djetinjstvo, duboke snjegove i bijele zime… Božić nam se nježno smiješi dok uređujemo jaslice i razmišljamo kako je to moglo biti one noći kad su Marija i Josip, odbijeni na vratima konačišta, zaklon našli u skromnoj štalici u kojoj je na svijet došao naš Spasitelj. Na Božić razmišljamo o samom otajstvu toga radosnog blagdana, dok jedni druge darujemo u ime „maloga Isusa“, želeći tako barem malo sličiti Bogu koji nas daruje svojom neizmjernom ljubavi u svome Sinu Isusu Kristu.
U svemu što tih božićnih dana činimo nalazimo bit Božića: Sin Božji utjelovio se i postao čovjekom. I Crkva je tih dana darežljiva pa nam i danas na stol Božje riječi stavlja božićni hvalospjev iz Ivanova evanđelja. Imali smo priliku čuti ga na sami Božić, na danjoj misi. Nije ga lako razumjeti, ali nitko ni ne treba zahtijevati da nam se to evanđelje servira kao dnevne vijesti na televiziji. Što je teže razumljivo, više nastojimo u njega proniknuti, dotaknuti njegovu nedosežnu dubinu, više se trudimo dosegnuti stupanj kontemplacije koji nas približava tom veličanstvenom Božjem otajstvu.
Dok evanđelist Luka faktografski pokušava opisati Isusovo rođenje u Betlehemu, Ivan ga želi navijestiti u punini njegove biti, nastojeći rasvijetliti što se zapravo tim rođenjem dogodilo nama i cijelome svijetu. Ivan piše trideset ili četrdeset godina kasnije nego Luka i svojom božićnom vijesti razračunava s filozofijom svoga vremena. On se trudi veleumnim misliocima svoga doba objasniti da je na pitanje utjelovljenja Boga odgovoreno one noći kad je u štali pokraj Betlehema zaplakalo dijete koje je poslano da bude naš Otkupitelj. To je dijete utjelovljena Riječ, riječ Onoga koji je uvijek bio i uvijek će biti, kroz svu vječnost.
Djeca se na Božić iskreno dive Djetetu u jaslicama, tiho šapćući da ga ne probude. Odrasli pak, na drugu nedjelju po Božiću, prigibaju koljena i mole: I Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama.
Ivan izvještava da se rođenjem Isusa Krista na svijetu nastanila Božja Riječ, da bude svjetlo ljudima, da bude putokaz i život, ali na jedan novi način. Ne kao na početku, pri stvaranju svijeta, kad je po Božjoj riječi sve pozvano na postojanje: i zemlje i mora, i mjesec i zvijezde, dan i noć…
Bog je došao na svijet kao dio svijeta, uklopljen u generacije čovječanstva. Povezanost između Stvoritelja i stvorenja time je postala još čvršća. Stvaralačka Božja Riječ nije samo stvorila beskraj svemira, nego je osobno ušla u sudbinu svijeta time što je preuzela ljudski oblik, ljudsku narav. Zato za kršćane nema suprotnosti između prirode i kršćanstva. Stvoritelj i Otkupitelj svijeta identični su. Zbog toga je nedopustivo čovjeku u prirodi častiti Stvoritelja, a njegovo utjelovljenje ignorirati. Tko svjesno utjelovljenoga Boga ne zapaža i zanemaruje, morat će se zabrinuti za sigurnost svoje čovječnosti. Božji put u Betlehem nije moguće negirati. On je za čovječanstvo jednom zauvijek utrt. Komplicirani intelekt doživjet će svoj najveći poraz od jednostavne mudrosti srca upravo nevjerovanjem u Božje utjelovljenje na zemlji.
Upravo je zato nad Božićem uvijek neka sjena. Bilo je i bit će ljudi koji utjelovljenje Boga ne prihvaćaju. Za Njega nije bilo mjesta u prenoćištima, pa ga pogotovo nema ni u ovom sebičnom i posve materijaliziranome svijetu koji ne priznaje ništa što nije razumski objašnjivo i opipljivo. Ali, ako današnji ljudi vode toliko računa upravo o tjelesnosti, zašto ne prihvaćaju Božje materijaliziranje, utjelovljenje u djetetu Isusu rođenome one prohladne noći? Zašto ne vjeruju da je Božji stvaralački kažiprst zaustavio repaticu iznad betlehemske štalice? Zašto ne vjeruju da je Božja misao, utjelovljena u Riječi, za nas njegovana u Marijinoj utrobi, rođena kao čovjek? Čovjek je štošta spoznao i domislio, ali razum (osobito onaj argumentiran znanstvenim titulama) još uvijek teško (ili nikako) prihvaća činjenicu da smo svi od Njega, da je sve Njegovo… Čovjekova je domišljatost ograničena, njegove su spoznaje limitirane, ali samo ako govorimo o razumu. Srce posve sigurno sluti veličanstveni događaj Kristova rođenja. Njime su se Riječ, prapočelo i prabitak ujedinili i oglasili u plaču nejakog djeteta koji će biti moćniji od rimskih kohorti, legija i centurija – u plaču novorođenčeta koji će biti Kralj svijeta, iako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Rodit će se kao stanovnik ovoga svijeta, iako je Njegovo porijeklo s onoga svijeta. Riječ po kojoj je rođen izgovarat će se i kroz Njegova neumorna usta kamo god krenuo, svjedočeći za Onoga koji ga je poslao da nas otkupi. On dolazi s druge strane rijeke, nošen pamučnim oblacima, okupan božanskim sjajem, pomazan Božjom rukom – a rodit će ga Marija, Odabrana, one nezaboravne noći, u blizini svjetala Betlehema.
Mnogi su utjelovljenoga Boga odmah prigrlili: Njegovi roditelji, pastiri i mudraci s Istoka, Šimun i Ana, apostoli, učenici i sljedbenici svih vremena. Njima je otkrivena nečuvena mogućnost ljudskog života, predivni epilog njihova postojanja – oni će postati djeca Božja. Kakva razmjena: Sin Božji postaje čovjekom, a ljudi postaju djeca Božja. Filozofski traktat, Ivanov hvalospjev, najedanput postaje konkretan. Sin Božji nastanio se među nama. Ovdje se ne naviješta nikakva teorija ili ideologija. Ivan i svi koji mu vjeruju osjetili su utjelovljenje Božje Riječi. Vidjeli su Njegovu slavu u licu betlehemskog djeteta, u licu čovjeka iz Nazareta. Amen.
p. Anđelko Sesar
p. Anđelko Sesar