Sir 24, 1-2. 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-18
U slavnome prologu svoga evandelja sveti Ivan već u prvoj rečenici tri puta ponavlja jednu te istu riječ: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.” Odakle to poistovjećivanje Riječi i Gospodina? Zalazimo li, nastojeći proniknuti što dublje u ove misli, u filozofsko-teoloske dubine teško shvatljive običnome čovjeku? Ili ovaj predivni uvod u suštinu smisla nastoji proniknuti na ljudski način, iako Duhom Svetim blagoslovljen, i „objasniti” tko je zapravo On – Gospodin. Bog, Krist, Svjetlo, Riječ… „Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa…” To je naš Spasitelj, Pomazanik, Mesija – svjetlo po kojemu i cijeli svijet posta, ali ga taj svijet ne upozna.
U ovome se evanđelju druga božanska osoba (Sin) utjelovljenjem izrekla u Isusu iz Nazareta pa se stoga naziva Riječju (Logos). Ta je Riječ postala tijelom i nastanila se među onima koji su Krista prepoznali, koji su u Svjetlu vidjeli slavu Jedinorođenca. Njega Ivan navješta odabranim suvremenicima i svima nama.
Ivan kao da piše himnu, veličanstveni hvalospjev onomu koji dođe na ovaj svijet da navijesti jedno novo vrijeme – vrijeme milosti, vrijeme Božje ljubavi. Svijet u kojemu je živio Ivan imao je svoje zamke i svoje znamenje. To nije još svijet tehnike ni svijet atomske fizike ili svemirskih letova. No, to je svijet poseban po tome što je baš tada na zemlju sišao On, to “nešto” neizrecivo, nešto neopisivo i neobjašnjivo – a ipak srcu prisno, poznato i po Duhu Svetom prepoznato. To sveti Ivan naziva Riječju. Mi ne znamo odakle je i zašto uzeo baš ovaj izraz. Onaj kojega on tim nazivom označuje nikada se sam nije tako nazivao. Nazivao se Sinom čovječjim. Oni koji su bili s njime i s njime ostali nazivali su ga Učiteljem. Njegovi protivnivnici nazivali su ga jednostavno Nazarećaninom, umanjujući svaku drugu njegovu zaslugu ili tako dobivenu titulu. Ivan ga je pokušao označiti i osvijetliti po njegovim djelima. Tko je On? Riječ kod Boga i sami Bog. Onaj u kojemu se susreću svevremenost i bezvremenost, vječnost i beskraj, praiskon, praizvor, prapočetak…Onaj koji je oduvijek bio i zauvijek će biti. Misao, riječ, dah, stvarnost, san… Onaj o kojemu su tisuće i tisuće knjiga napisane, ali sve zajedno ni približno Ga ne prispodobljuju.
Mi kažemo Bogočovjek – ali ne mislimo da smo time napokon izrazili nešto neizrecivo. Ivan zna što o Njemu pisati, na koji Ga način pokušati navijestiti, ali na koncu ipak ostaje neodgovoreno pitanje. Njega nije moguće objasniti, u Njega se samo može vjerovati. Ni oni koji su ga doživjeli ne mogu ga izgovoriti. I sam Ivan, koji nam o Njemu želi nešto priopćiti, zapliće se u mrežu neizrecivih misli, neoblikovanih nastojanja da se bar nešto uobliči, formulira, izreče. No, nedorečenih misli, plivajući u bujici riječi koje, poput brzih valova zapljuskuju obalu, s čuđenjem nastavlja svoj himan i hvalospjev:
On je došao u našu tamu, ali ga naša tama ne mogaše obuzeti. U današnje smo doba došli do mnogih neslućenih spoznaja i tumačenja. U Isusovo vrijeme nije se znalo da se Zemlja okreće oko Sunca, da izgleda poput lopte, da nije ravna ploča. Nije se znalo što je to atom i kako ga se može razbiti. Nije se znalo kako letjeti do Mjeseca i još dalje. Nije se znalo da je naš planet tek zvijezda u svemiru, mala točkica u beskraju Njegovih ideja. No, kad bi se On danas pred nama pojavio, kao nekoć u Kafarnaumu i u Galileji, kad bismo ga mogli gledati na televiziji, opipati Njegovo lice, dotaknuti rukav Njegove haljine, pratiti pokrete Njegovih očiju – bi li Njegova pojava još uvijek za nas bila neshvatljiva, bi li ona ostala naša tama? Da, to bi za nas još uvijek bila tama. Jer, ono što mi možemo vidjeti, dotaknuti, opipati, čuti…- lako nam može prispodobiti, dočarati, približiti i jedan dobar glumac.
U Isusu bijaše život. Znamo li što je život? Naravno, znamo kako nastaje život, znanost lako objašnjava nastanak živih stanica – sve do finala, do raspadanja onoga što je izraslo, a što zovemo smrt. No uza sva racionalna tumačenja, opet nam štošta ostaje zagonetno. Pa nije li i znanstvena logika, čvrste, neosporive uzročno-posljedične veze, cijeli organizam, tijelo, kromosomi, hormoni, srce koje pumpa krv, jetra, bubrezi… nije li i to Njegova ideja? Onaj koji je nekoć po zemlji hodio govorio nam je o jednom sasvim drugom životu. O životu koji tek slijedi, koji nema ni kraja ni početka, ali koji trebamo zaslužiti. Krasna je ta „utopija” o kojoj taj neobični čovjek kojega nazivaju Sinom Božjim govori, ali nije li to ipak samo bajka, tlapnja, san? Nažalost, mnogi su ljudi još uvijek gluhi, nijemi i slijepi za Kristov put u taj život.
Uostalom, tko je taj čudak koji je sebe nazivao Sinom čovječjim? Njegovi su ga učenici nazivali Sinom Božjim. Kako je to moguće? Zašto Bog hoda zemljom? Zašto se ta apstrakcija utjelovljuje? Zašto logos postaje corpus? On, kojega Ivan naziva Riječju, postao je Tijelom. Vječni, nerazumljivi, neizmjerni, neshvatljivi Bog nastanio se u tijelu. Bio je tjelesni čovjek i istiniti Bog. To je bila tajna njegova života i njegove biti, a ujedno i tajna njegova djelovanja. A konačno – i tajna njegova ostajanja. Da je On bio samo čovjek, moglo ga se objesiti i sve bi bilo s njim gotovo. To se i pokušalo.
Bio je proglašen mrtvim, grob mu je bio zapečaćen, ali je On opet bio tu, živ. Njegovo se djelo nastavljalo i pronosilo svijetom. Svijet koji je On stvorio i dalje se vrti. Ono što je donio, ostaje u novoj zagonetci. Kako nam On ne može dati Očev vječni život? Nama, koje tako neizmjerno, bezrezervno ljubi? Zašto nas ne nagradi i ne da nam, tek tako, puninu milosti, milost za milost, da naš život nema svršetka, naš život koji očito ide u smrt? Zašto nam je dao tu slobodu koja nam samo zagorčava život i s kojom se ne znamo nositi? To je samo On mogao reći, On koji bijaše Riječ, nama koji smo isključivo vjerom trebali prihvatiti Njegova upozorenja i molitve da bismo s Njim živjeli vječni život. O tome se satima, danima i godinama može raspravljati, lamentirati, meditirati, ali tomu nikada nećemo ni nazrijeti kraj, sve dok ne dođe – kraj. Zato, vjerujmo Mu i strpimo se, sve će nam biti obznanjeno, dano i darovano. Vjerujmo i budimo sretni. To nije lako; upravo radi toga vjera je čin velike hrabrosti, jer nije nam otkrio sve – ono posljednje i neizrecivo. To nas tek čeka. Amen
p. Anđelko Sesar