Sir 24, 1-2, 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-5. 9-14
Na drugu nedjelju po Božiću uronimo u duboke misli Knjige Sirahove. Svijet se, u slavljenju Božića, još jednom sudario. S jedne strane površnost, komercijalizacija svega, pa i svetinja, a s druge strane Dijete u jaslama, Mudrost u Njegovome Duhu, postojanju i poslanju. Kako pomiriti sve svjetove u nama? Svi mi tražimo smisao svoga postojanja i smisao svijeta, često i na posve krivim mjestima, u svjetlu određene filozofije ili religije. U suvremenome svijetu, kako stoji u misalu iz kojega vam čitam Gospodnje riječi koje odjekuju preko proroka i apostola, humanizam postaje tek tehnički ili tek deklarativni, a gledanje na svijet isključivo znanstveno. Međutim, pitanja ostaju neodgovorena. Odakle će svijet crpiti mudrost koja jedva može utažiti njegovu žeđ za spoznajom?
Mudrost je kraljica Gospodnje ideje, ona bi trebala biti na prijestolju našega duha, pod njezinim bismo žezlom trebali kročiti svijetom i uvijek se klanjati istim vrijednostima. Knjiga Sirahova personificira Mudrost koja kao da govori: „Prije vjekova, od iskona, Bog me stvorio, i neću prestati dovijeka. Pred Njim sam služila u svetome šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnome narodu, u baštini njegovoj na dijelu Gospodnjem, i u punom zboru svetih moj je boravak.“ O, kada bismo svi imali mudrosti! Toliko bi toga bilo drugačije, toliko grubih riječi ne bi palo, toliko se fatalnih poteza ne bi povuklo na šahovskoj ploči života! Svi bismo znali da smo tek dah Gospodnji, da je ovaj život kratkovjek i da nam je svima uskoro poći pred lice pravde, na susret s Gospodinom koji će nam otkriti sve tajne za kojima tako grčevito tragamo. Jedina nam je dužnost pratiti jasan put, jer su nam dani i zemljovidi i smjerokazi još od pradavnih vremena proroka i apostola… Pa ipak, mnogi se na tome putu pogubimo, dozlogrdi nam čekati, nemamo strpljenja, želimo više od onoga što nam je trenutno dostupno. U nastojanju da proniknemo u tajnu svijeta, poput Goetheovog Fausta prodajemo dušu vragu koji nam se duž cijeloga toga puta nudi u najrazličitijim oblicima. Naša grozničava potraga nadglasa Mudrost pa (lažno) utočište potražimo u krivim bogovima, slušamo loše savjetnike preko kojih nas Nečastivi skreće na svoje putove. Molimo, dakle, za Mudrost, kao što je sveti Pavao molio za Efežane kojima je Gospodin dao Duha mudrosti i objave kojom će Ga spoznati. Neka nas Mudrost prosvijetli da mi koji smo u Ocu izabrani za posinstvo još prije postanka svijeta nikad ne skrenemo s puta mudrosti.
Malo tko od nas nije bio među uzvanicima na kojekakvim prigodama i svečanostima na kojima bi govornik, kum ili voditelj protokola najavio svečara, ukratko istaknuvši njegove zasluge zbog kojih smo se okupili, njegove dosege, ostvarenja, nove planove. Slično tomu, ovo slavno evanđelje po Ivanu u uvodu najavljuje osobu koju želi navijestiti, nazvajući je „Riječju Božjom.“ U Ivanovim se (nenamjerno, ali logično) filozofičnim definicijama ovoga slavljenika lako izgubiti, međutim, uronimo li, uz pomoć Mudrosti o kojoj zbore i Sirah i sveti Pavao, u dubine toga (pokušaja) tumačenja, najednom ćemo biti prosvijetljeni. Čovjek iz Nazareta nipošto nije tek čovjek. On je Riječ Božja u začetku njezine ideje, on je Riječ Božja na kraju svih završetaka. On je materijalizacija, artikulacija Božje ljubavi i mudrosti, utjelovljena Riječ po kojoj nam je svima obratiti se, pokajati i iskupiti. Knjige Mudrosti Staroga zavjeta govore (zato se tako i zovu) o mudrosti koja bijaše kod Boga u početku Njegovih zamisli, još prije nego je bilo što stvorio. Sveto pismo svjedoči o onoj Istini koja je sami Bog, koja je u Bogu oduvijek, od prapočetka. Novi zavjet objavljuje nam Trojedinoga Boga u kojemu je Sin već u samome početku kod Oca. Zajedno s Ocem i Duhom Svetim, On ima stvaralačku moć, tako da ništa nije nastalo bez Njega. Nakon što je svijet poslije stvaranja postao grješan, Onaj koji je sve stvorio nanovo mora početi sa stvaranjem. To mu nije teško jer je On kreator, jer jedini On poznaje tajne konstrukcije svemira, jer mu ne trebaju tajni nacrti i strogo čuvane studije koje kriju božanstvene ideje ljepote i sklada. Njegov prst stvoritelj (sjetimo se Sikstinske kapele) ponovno će učiniti da zasja svjetlo koje je u međuvremenu nadvladala tama, da grane novo sunce nad narodima nad kojima se nadviše crni oblaci. To će svjetlo zasvijetliti i tama ga neće obuzeti, kako tvrdi Ivan. Jer samo Onaj koji je sve stvorio može obnoviti sve što je uništeno grijehom. Samo Onaj koji je život uvijek može nanovo stvarati. Te su Ivanove riječi izravan nagovještaj Sina Božjega Isusa Krista, jer samo je On svjetlo koje raspršuje svaku tamu.
Između prvoga stvaranja i novog stvaranja postoji bitna razlika. Čovjek je stvoren u milosti Božjoj, što je bio svojevoljni Božji dar. Stvoren je ni iz čega pa ga se nije moglo pitati: Želiš li postojati? Kročiti zemljom, disati punim plućima, želiš li iznad sebe nebo posuto zvijezdama i vodom odijeljene kontinente? Želiš li biti stvoren i dalje stvarati, uživajući u Edenu, slušajući pjev ptica i gledajući igru leptira?
Ni nas nitko nije pitao želimo li se roditi. Pa ipak, vjerujemo da to nije bilo tek tako, nego da smo i mi, kao i sam Krist, oduvijek bili u Očevoj zamisli, i da smo se morali roditi baš ovakvi kakvi smo, jer smo dio same ideje od njezina začetka. Tada ni o čemu nismo odlučivali, ali sad se svatko od nas može slobodno odlučiti za ono što želi – želi li slijediti put Krista i Njegova Oca ili ima druge planove, druga interesantna odredišta.
Suprotno stvorenju, spasenje nije Božji bezuvjetni dar čovjeku. Spasenje je čovjeku uvijek samo ponuda koju možemo prihvatiti ili odbaciti. Spasenje ne stiže po inerciji, biti Božje dijete je milost. Ona se ne postiže silom nego trudom. Onaj koji dolazi na ovaj svijet, dolazi zbog Božje volje, Božjom moći. Iako je Božja želja da Mu se na koncu svi vratimo, to ne može biti i Njegova volja. S darom rođenja dobili smo i dar slobode. Prema tome, samo o nama i o našem odabiru ovisi hoće li Božja želja biti ujedno i Božja volja. Budemo li među onima koji su pred Gospodinom zatvarali vrata, nećemo imati udjela u Njegovoj vlasti, nećemo biti dionicima Neba.
Spasenja nema bez obnove. Tek nakon obnove za koju nam Krist, poslan na svijet, daje priliku, događa se već spomenuto novo rođenje. Dakle, možemo biti nanovo stvoreni (jer obnova čovjeka nije krpanje poderanoga), ali samo ako to želimo. Poželimo li, i budemo li radili na tome, otvorit će nam se put spasenju. Ako je dakle, naše „prvo“ rođenje bilo bez naše privole, pristanka, suglasnosti – ponovno rođenje isključivo je naša odluka. Čovjek se može nanovo roditi, ali ne ponovnim povratkom u majčinu utrobu, kako je to doslovno razumio Nikodem. Novi čovjek nastaje u dodiru s Onim kojega je u današnjemu evanđelju navijestio apostol Ivan. Novi čovjek je Kristov sljedbenik, vjerni provoditelj Njegovih savjeta, odani pratitelj Njegovih smjernica na putu prema spasenju. Amen.
p. Anđelko Sesar