1 Sam 3, 3b-10. 19
1 Kor 6, 13c-15a. 17-20
Iv 1, 35-42
Današnje prekrasno čitanje iz prve knjige o Samuelu otkriva nam čije su i odakle su divne riječi svakoga od nas koji se stavlja na raspolaganje Gospodinu. Nakon što je nekoliko puta zazvao Samuela, a ovaj pogrešno zaključio da ga zove svećenik Eli – jer mu se još nije bila objavila riječ Gospodnja – prorok Samuel, tada još dječak, u tome zazivu prepozna Božji glas i odazva mu se riječima koje su i danas toliko žive da su sastavni dio svakoga misnoga slavlja. Dječak se Bogu stavlja na dispoziciju poslušno, spremno i odlučno riječima: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“. Samuel (hebr. Bog je uslišao) je bio posljednji izraelski sudac i prorok. Živio je tisuću godina prije Krista i položio temelje izraelskome kraljevstvu ustoličujući Šaula za prvoga židovskoga kralja. No, kako se nije slagao sa Šaulovim vjerskim stavovima, priklonio se Davidu. Dakle, Samuelova je služba bila i vladarska, i svećenička, i proročka. Njegova proroštva imala su veliki odjek jer Gospodin, koji ga je, još od dječaštva, cijelo vrijeme pratio na njegovome životnome putu, „nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.“ O toj vjeri, privrženosti, odanosti i sljedbi svjedoči i današnje Ivanovo evanđelje koje govori o dvojici učenika Ivana Krstitelja koji su u Isusu prepoznali učitelja novoga vremena i vjerno ga, kao sluga Samuel starozavjetnoga Jahvu, slušali i slijedili do križa i nakon križa.
U današnjemu, dakle, evanđelju, krećemo s Isusom na trnoviti zemaljski put na kojemu je, jednog po jednog, skupljao svoje najbliže učenike, svoju utjehu, svoju „logistiku“, svoje malo stado. Oni su ga prozvali Rabbi, što na hebrejskome znači „učitelj“, želeći s Njime ostati zauvijek. Prva dvojica, do tada odana Krstitelju, željno su iščekivala Onoga kojega je Ivan naviještao. Isusovo javno djelovanje počinjemo pratiti od trenutka kada ga je Njegov rođak Ivan krstio u Jordanu. Kada je Krstitelj svojim sljedbenicima pokazao Krista, pritom Ga nazvavši Jaganjcem Božjim, sve su ostavili i pošli za Isusom. Pritom su se ispunile Krstiteljeve riječi: „On mora rasti, ja opadati.“
Kristova je pojava na njih tako djelovala da su poželjeli nikad se od Njega ne odvajati, stalno biti uz Njega, biti mu na raspolaganju i danju i noću, poput Samuela. Zato su ga i pitali, posve nevino i tako divno iskreno: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Koliko li smo se puta upitali isto, tražeći Boga, tražeći odgovore, utjehu, svjetlo svijeće u prozoru budnoga prijatelja uvijek spremnoga pomoći.
Jedan od te dvojice Ivanovih pristalica bio je Andrija, brat Šimuna Petra koji se također pridružio ovoj dvojici nakon što su mu, uzbuđeni i oduševljeni, otkrili da su pronašli Mesiju, odnosno Krista – Pomazanika. Ugledavši ga, Isus ga nazva Kefom. Bio je to Petar, stijena Kristova, najvjerniji i najrevniji njegov sljedbenik. Taj susret promijenit će starozavjetni odnos između Boga i čovjeka, neba i zemlje, nadređenoga i podređenoga. Prijateljstvo Krista i Petra, Učiteljevo „spuštanje“ na ljudsku razinu, Njegovo prilagođavanje čovjeku i njegovim mjerama – promijenit će svijet.
Mnogo je različitih susreta. Neki su gorki pa ih izbjegavamo, neke nikako da upriličimo, nekima se pak radujemo kao djeca. Susret s Kristom svakako je radostan, iščekujemo ga od rođenja, za njega se dotjerujemo, pripremamo kao zaručnica za zaručnika, pjevajući slavnu Pjesmu nad pjesmama.
Susreti se ostvaruju svakodnevno. Neki su površni i lako zaboravljivi, neke ni ne registriramo, neki su formalni i ne dotiču naša srca – ali ima i onih koji nam uzburkaju dušu kao maestral bonacu, potjeraju krv u naše užarene obraze i dotaknu našu ustreptalu dušu.
Susreti su prelijep početak čvrste veze među prijateljima, čak ako i nisu započeli otvorenih srdaca. Štoviše, mogli su se roditi iz svađe, iz nesporazuma, iz sudara dvaju automobila, iz prepirke tko je prvi došao, tko je prvi na redu, čija je istina prava istina, dakle iz dva posve različita tabora… Pa ipak, razviju li se u duboku ljudsku vezu, zapamtit ćemo ih i s nostalgijom ih se sjećati jer s vremenom sve uspomene postaju lijepe. Češći su pak susreti koji se ostvare posve nenadano, ali odmah krenu u dobrome pravcu, kao da se slična srca odmah prepoznaju pa zaključe da imaju puno zajedničkih interesa, da isto dišu, da su sličnog svjetonazora, sličnog zaleđa, sličnih nadanja… Sjednemo slučajno pored nekoga u autobusu, tramvaju, vlaku. Kratko se i formalno pozdravimo, ne dižući pogleda s dnevnih novina, možda čak i pomalo razočarani što nismo ostali sami u kupeu i uživali u svome miru. Posve usput, ni iz čega, možda tek iz kratkog komentara neke usputne novinske vijesti – krene razgovor. Nakon toga uslijede i pitanja nevezana uz novine, a dijalog krene kao sramežljivi izvor iz suhe zemlje – prvo nježno, ispipavajući teren, a onda sigurno i suvereno, kao da se posve udomaćio. Nerijetko se iz sličnih susreta izrode dugotrajna, gotovo vječna prijateljstva koja obilježe i oplemene čitave naše živote. Nekad su toliko važna da preusmjere naše životne rutine i inercije, skrenu našu ustaljenu svakodnevnicu u posve novo korito, razbiju sve naše brane pa bujica srca iz nas eruptira poput vulkana koji je dugo zatomljavao vlastitu lavu, ni ne znajući koja se snaga i energija kriju u njemu.
Neka se prijateljstva rađaju iz zajedničkih boli i strahova (prijateljstva iz bolnica i rodilišta), zajedničkih patnji i istih čežnja (prijateljstva iz vojske), istih pogleda na svijet (fakultetska prijateljstva, prijateljstva istomišljenika iz iste udruge, zajednice). Mnoga su se formirala iz istih predmeta oduševljenja (primjerice prijateljstva s putovanja), istih izvora nepravde koju su upoznala (ratna prijateljstva). Neka su srasla od rođenja poput dviju trešanja na istoj peteljci (školska prijateljstva), a neka su plod svemirskoga zajedništva i spoznaje da nam uvijek netko treba (staračka prijateljstva)… Prijateljstava i njihovih porijekla više je nego zvijezda u Mliječnoj stazi, a zajednička im je vilinska prašina kojom osvjetljavaju naše putove…
Kasnije se ta prijateljstva, započeta susretom koji nikada ne zaboravljamo, održavaju kao vatra na ognjištu, povremenim sastancima kao svježim cjepanicama, a veselimo im se kao mala djeca, nadajući se da će se isto tako družiti i skupa držati i naša djeca. Na fotografijama ostaju sačuvani zajednički rođendani, imendani, krštenja, vjenčanja, dočeci novih godina i novih potomaka… Zajedno se smijemo i plačemo, šalimo i žalostimo, tješimo i radujemo, sretni što imamo jedni druge i što smo, u moru života, pronašli kapljicu koja se u nj ulila iz istoga izvora. Spaja nas nijansa između sreće i bola, između refleksije i osjećajnosti, onaj bolni i ugodni korak koji spaja vječnost i trenutak.
Takav je bio susret Krista i učenika. Prepoznali su se u gužvi, u metežu, kao ptice iz istoga jata, kao majka i dijete, kao braća. Spojili su se kao odlomljeni kontinenti, kao raskidani oblaci. Učenici su krenuli za Kristom i bili za Njega spremni kao zemlja za sijanje. Bila je to zora nove povijesti, zarudjela u susretu Boga i čovjeka.
Bilo je vremena koja nisu trpjela održavanje vatre na istom prijateljskom ognjištu, vremena koja su prijateljstvo nazivala urotom i savezništvom u istoj herezi. Bilo je dana kada je prijateljstvo bilo na teškoj kušnji i kada se održalo žrtvom i oprostom samo jedne strane. Bilo je dana kada se prijateljstvo nije održavalo izmjenom riječi, pogleda, misli… nego tek istim savezničkim otkucajima srca skutrenih u dubini prestrašenih bića.
Prvi Kristovi učenici bili su vrlo hrabri ljudi. Prepoznali su se kao grozdovi iz istog vinograda, i s punim povjerenjem predali u ruke istoga vinogradara. Danas je malo hrabrih ljudi jer se hrabrost kažnjava. Malo je onih koji su spremni izložiti se da bi poveli slijepce na daleki put ozdravljenja. Malo je onih koji su spremni ostaviti sve – udobnost vlastitoga doma i toplo krilo obitelji – za više ciljeve. Malo je onih koji su spremni podignuti zastavu slobode i povesti sužnje kroz barikade. Malo je onih koji su zbog svoje hrabrosti bili slavljeni kao junaci, a previše onih koji su zbog te iste hrabrosti kažnjeni. Zato nije „mudro“ biti hrabar i zato je malo onih koji pitaju: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Povijest se prečesto ponavlja. Kako smo u Edenu iznevjerili Oca, tako smo iznevjerili i Mojsija. Kako smo iznevjerili Krista, tako smo iznevjerili i Njegove najbliže. Kako smo iznevjerili vlastite junake iz prošlosti – od kralja Zvonimira do kralja Petra Svačića, tako smo iznevjerili i velikane našega doba – naše nacionalne junake koji se nisu bojali povesti svoj narod pod himnom slobode.
Malo je hrabrih ljudi. Upravo je zato odabrana družina onih Kristu najbližih tako mala. Oprostit ćemo im i strah i zatajenje, i nijekanje i prve pijetle, i izdaju i skrivanje. Isus je bio čovjek i poznate su mu naše ljudske slabosti, pa i one o kojima govori današnje drugo čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima o tijelu kao hramu duha a ne objektu zadovoljenja svakojake požude. Hvala svim apostolima za svjedočanstva na kojima gradimo svoju vjeru, u kojima nalazimo odgovore na svoja pitanja i zbog kojih znamo, kako kaže sveti Pavao, da smo „kupljeni Božjom otkupninom“.
Pronađimo, poput svetog Andrije, Mesiju. Dovedimo Mu nove učenike, proširimo Njegovo stado. Otkrijmo gdje stanuje i noćimo pred Njegovim vratima, a u zoru krenimo za Njim. On je Pomazanik, Spasitelj svijeta. Neka svako novo jutro započne ponovnim susretom s Njim jer On je prva zraka sunca s istoka pred kojom se mrak obezglavljeno povlači, zaslijepljen od Njegova raskošnoga sjaja. Amen.
p. Anđelko Sesar