Post 12, 1-4a
2 Tim 1, 8b-10
Mt 17, 1-9
Vjerovati Gospodinu – najveći je blagoslov od Neba, sama milost Božja. Koliki li su nesretni, a da to i ne znaju, jer ne vjeruju u Njega! Mnogi bi možda i željeli vjerovati, ali ne mogu, ne uspijevaju, njihov im razum ne dopušta mirenje s činjenicom da na neka pitanja zasad nema odgovora, da se treba strpjeti. Nismo li mi koji vjerujemo pravi sretnici, miljenici Božji? Nismo li sretni što smo Mu odani i poslušni, što prihvaćamo obećanje da će nam jednoga dana svi odgovori biti otkriveni? Ne osjećamo li se odabranima što smo povjerovali Radosnoj vijesti i pošli za Kristom, punih 2000 godina kasnije, vjerujući da je tesarov sin iz Nazareta galilejskoga zapravo bio Mesija? Mi to vjerujemo, dok ga Njegov vlastiti narod ne priznaje Sinom Božjim! Nije li to tužno i pomalo ironično? Dakako da nitko nije prorok na svome ognjištu, tome nas je Isus naučio, ali nije li nepravedno da Odabrani narod i Odabrana zemlja još uvijek čekaju Spasitelja, a hodio je po njihovoj crvenoj izraelskoj zemlji, njima se obraćajući u svim svojim propovijedima, njih zagovarao i opravdavao pred Ocem, obećavajući im nagradu i vječno blaženstvo? Nismo li Mu vjerniji mi, mali ljudi iz još manjega naroda, nego Njegov vlastiti narod? I nismo li tom vjerom blagoslovljeni? O, kako li smo sretni što smo tu, sabrani u Kristu, što bismo, da smo živjeli u Njegovo vrijeme, sigurno bili među onima koji su Ga pratili u stopu, ili među mnoštvom okupljenim na gori koje je poput spužve upijalo svaku Njegovu riječ od kojih i danas živimo. „Među svoje dođe i Njegovi ga ne primiše…“ – takva je sudbina našega Mesije. Da je došao k nama, žestimo se ogorčeni na „Njegove“, nitko Ga ne bi smio ni pipnuti a kamoli razapeti…“ Mi bismo se, tvrdimo, za Njega borili do posljednje kapi krvi, nikad Ga ne bismo prokazali ni izručili, stvorili bismo oko Njega neprobojni živi zid – tako barem mislimo. Međutim, sjetimo se svojih suvremenih „mesija“ kojima smo okrenuli leđa, koje smo izdali za šaku srebrnjaka, izručili ih, a zatim „procesuirali“ bez borbe, s grižnjom savjesti tek onih rijetkih, ali bez ikakvih javnih okupljanja, masovnih prosvjeda ili revolucija. Znali smo da izručujemo nevine, ali – netko je morao biti žrtvovan. Ne vidimo li u tome ponavljanje povijesti, analogiju s Kristom i kontekstom Njegova vremena?
Mi Hrvati oduvijek smo bili Bogu bliski, odani i mili, pa smo do dana današnjega i opstali mimo svake logike. Preko naše su krvlju natopljene zemlje prešli i Mlečani i Franci, i Turci i Mađari… Gazio ju je i Khuen Hedervary i Karadžić i Mladić, ali nas je uvijek spašavala krunica oko vrata i vjera u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je dobro znao što je mučeništvo i kolika je cijena slobode. Zato smo Mu, sa svim svojim manama, izgubljeni kao i svaka mala tranzicijska zemlja na klimavim nogama prividne demokracije, u svijetu u kojemu za Boga nema vremena, ostali vjerni do dana današnjega. Premda smo Mu danas okrenuli leđa i zaboravili Njegovu ulogu u našemu opstanku, znamo da nas je molitva spasila i sačuvala našu prelijepu zemlju od dušmana i tuđina. Zasad ne primjećujemo nove opasnosti koje su se nadvile nad nama, pa pod prividom slobode mislimo da nemamo razloga za brigu i potrebe za intenzivnom molitvom, iako nije tako. Baš je obratno! Naš je današnji neprijatelj znatno lukaviji i perfidniji, dobro je prikriven i kamufliran u uglednu i civiliziranu gospođu Europu, pa ga ne prepoznajemo. Međutim, oni koji imaju oči – vide, a koji imaju uši – čuju. Upravo oni i – mole, a pridružit će im se i svi ostali kada stvari budu „transparentno“ apokaliptične. Tada ćemo se opet za pomoć, vatreno i strastveno, obraćati Njemu, našemu zagovorniku kod Oca, i Njegovoj brižnoj majci, našoj nacionalnoj odvjetnici. Mi smo odabrani narod, zauzimamo posebno mjesto u Njegovu srcu i nećemo ga napustiti. Vjera nas je naša spasila – kao i slijepca iz Betanije, kao bludnicu, kao Joba… Zahvaljujmo Bogu što nam je, po svojoj milosti, dao da Mu vjerujemo, da Mu se utječemo, da Mu plačemo u milosrdnome krilu… Mnogi nisu bili te sreće ni toga blagoslova pa i danas lutaju među sumnjivim i lažnim prorocima, tražeći svjetlo koje smo mi, zajedno s Petrom, Ivanom i Jakovom, ugledali onoga posebnoga dana Isusove preobrazbe na Taboru.
Blažen bio Abraham kada je poslušao Gospodina i po Njegovoj želji napustio vlastitu zemlju, zemlju svojih praotaca, kao i njihovo bogoštovlje, povjerovavši svome Jahvi. Blažen bio i sveti Pavao, čije riječi iz poslanice Timoteju danas čitamo, koji se, kako sam kaže, „zlopatio za evanđelje“, „za Spasitelja našega Krista Isusa koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.“ Blaženi, dakle, svi mi odabrani, po ovom ili onom kriteriju, ali ujedinjeni u jednomu – vjeri u Sina Božjega čijim se sljedbenicima nazivamo s ponosom.
Abraham je – krenuvši sa svojom obitelji put sirijskoga Harana u Palestinu i Egipat, da bi došao do Kanaana, kako mu je zapovjedio Gospodin – pokazao svoju čvrstu vjeru koja je kulminirala u spremnosti da istome tome Jahvi žrtvuje sina Izaka. Po tome je postao uzorom savršenog podvrgavanja Božjoj volji i pralik Kristove smrti na križu. On je, dakle, odabran da bude rodozačetnik kršćana u prapočetcima povijesti otkupljenja.
Kao što je Abraham odabran, odabrani smo i svi mi koji se zovemo Djeca Božja, koji smo kršteni po Kristu i u Kristu, koji se osjećamo neotuđivim i neodvojivim Njegovim dijelom. Pa ipak, rijetki su imali priliku svjedočiti „bliskom susretu“ s Isusom, kao što su, primjerice, ljudi koji su imali viđenja. Oni su, dakako, posebno odabrani i privilegirani (premda je zemaljski teret te „privilegije“ iznimno težak), tko zna po kojemu kriteriju i zašto, da budu svjedoci živoga Krista, vidljivoga i opipljivoga, fizički opisivoga, među nama ljudima. Upravo su tako, u svoje vrijeme, odabrani bili Petar, Ivan i Jakov. Sva su trojica slijedila svoga učitelja, vjerojatno se i sami ponekad pitajući nije li putokaz koji prate možda slučajno na krivu stranu okrenuo jaki vjetar ili kakav besposleni prolaznik… Nije li se precizna igla kompasa po kojemu se ravnaju našalila s njima… Ne pokazuje li sunčani sat koji im je orijentir krivo vrijeme, dajući im lažnu nadu, oslanjajući se na krivo sunce… Jedino pravo sunce je Isus Krist. Njegovo je lice jedini orijentir, Njegova ruka pravi putokaz. To im je dokazao preobrazbom na gori, ostavivši ih bez daha, nijeme i šokirane, da su jedva promucali: “…Gospodine, dobro nam je ovdje…“ Time je odagnao sve njihove sumnje, odgovorio na sva neizrečena pitanja. Stojeći uz Mojsija i Iliju, pokazao im je gdje Mu je mjesto, a kulminacija strahopoštovanja nastupila je u trenutku kada se s Neba zaorio glas Gospodnji: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“
A onda, kao u Cesarićevoj Voćki poslije kiše, čarolija nestaje. Isusovi „odabranici“, priljubljeni uz zemlju, svoga učitelja opet vide kao običnoga čovjeka. Trenutak prosvjetljenja, lucida intervala, ostao je iza njih. Isus ih moli da o tome nikome ništa ne kazuju. Nastojali su, ali nisu izdržali. Bilo je preteško prešutjeti tako veličanstveni trenutak „generalne probe“ slave uskrsnuća.
I mi smo odabrani. Možda nećemo, poput vidjelaca, izravno pogledati u Kristovo lice, ali naša je uloga svakako važna. Možda nećemo biti rodozačetnici novoga naroda posve odanoga evanđelju, ali i ovakvi kakvi smo – prepuni mana i sumnji – imamo svoju misiju. I mi smo nečije sunce, nečije svjetlo. Amen.
p. Anđelko Sesar