1 Kr 19, 9a. 11-13a
Rim 9, 1-5
Mt 14, 22-33
Može se činiti da je u središtu današnjeg prvog čitanja prorok Ilija, ali nije: u središtu je Bog koji proroka vodi i otkriva mu se.
Prije ovog doživljaja na brdu Horebu, na kojemu se Mojsiju objavio Bog i na kojemu je dobio Deset zapovijedi Božjih, Ilija je na brdu Karmelu porazio i usmrtio lažne proroke koji su se služili čarobnjaštvom i klanjali Baalu. Pokazao im je da je njegova molitva Jahvi istinska molitva, da je Jahve jedini i pravi Bog, a da je njihovo božanstvo idol, te je tako postigao da se narod, zaveden idolopoklonstvom što ga je podržavala poganka, kraljica Izebela, žena izraelskog kralja Ahaba, ponovno obrati Jahvi. Zato je morao bježati od Izebelina bijesa i osvete.
Baš u takvom trenu, kad je poželio umrijeti, duboko razočaran što Bog nije pokazao svoju svemoć, Bog mu pripravlja iznenađenje. On šalje proroka potpuno razočaranoga na brdo Horeb gdje će ga susresti. Taj je susret s Bogom drugačiji nego što je prorok očekivao. Bog mu se ne pokazuje u silnom vihoru, ni u potresu, niti u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora. Ilija je zakrio lice i čekao dok ga je Bog upućivao.
Zahvaljujući ovom iskustvu, Iliji je postalo jasno da su ljudske predstave i očekivanja od Boga krivi. Boga se ne može stavljati u kalupe, jer to onda nije Bog, neizmjerni, bezgranični, svemoćni, prepun iznenađenja. On dolazi kad hoće, gdje hoće i kako hoće. Naše je da budemo otvorena srca i osluškujemo, inače se može dogoditi da ga zbog svojih utvrđenih očekivanja ne prepoznamo kad ga susretnemo. Ilija je očekivao Boga u snažnom vihoru, u potresu, u ognju. A Bog se objavljuje na posve drugi način: u tihom i nježnom lahoru, a ne u silama prirode. Ne bučno, nego nježno, blago.
Poučeni njegovim primjerom, i mi trebamo u nježnoj otvorenosti srca osluškivati Božji dolazak, a ne očekivati spektakularni, senzacionalni susret s Bogom. Ne tražimo Boga u bljesku, ni u natprirodnim iskustvima; Bog se većinom susreće u neznatnom, u svakidašnjem. Boga prepoznati i doživjeti u običnom životu, to moramo pokušati naučiti. Rijetki su doživljaji susreta s Bogom dramatični, kakvi su oni kod poznatih i svetih obraćenika koji su imali posebna poslanja (primjerice sv. Pavao), i zato ne trebamo težiti za takvim iskustvima, dovoljna su nam njihova svjedočanstva, na nama je da vjerujemo.
Jedno od takvih svjedočanstava koje nas poučava o važnosti nepokolebljive vjere današnje je Matejevo evanđelje u kojemu se opisuje strah Isusovih učenika kad Ga vidješe da hoda po moru. Pomisliše da je utvara, a kad vidješe da je Gospodin, Petar poželje doći k Njemu. I pođe, ali se pokoleba njegova vjera, posumnja kad osjeti vjetar, te u taj tren poče tonuti. Koliko smo se puta mi prepali raznih životnih vjetrova, bura i oluja? Koliko li smo se puta, već zakoraknuvši, naglo otrijeznili, odnosno obeshrabrili, i povukli nogu kao da je dotakla žeravu? I koliko smo puta, kad su prošli teški trenuci, vidjeli da je sam Isus bio s nama, a da Ga nismo prepoznali. Ili jesmo? Možda smo poput apostola čuli njegov glas: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Sigurno nas je hrabrio i bodrio, ali naše je bojažljivo srce susprezalo dah od straha.
Da smo Ga prepoznali, svjedočit ćemo budemo li živjeli onako kako je On tražio da živimo. Budemo li u strpljivosti i u ustrajnosti njegovali pravednost, milosrđe, jednostavnost, samozataju, samosvladavanje, spremnost priteći potrebnome u pomoć, budemo li jedni drugima opraštali, jedni druge podnosili, iskazivali ljubav bez riječi, ili s malo riječi, i bili spremni na žrtvu – ne moramo se bojati nevremena. Tako ćemo uvijek imati vjetar u krmu. Tako će i svijet vidjeti da smo Njegovi. Tako ćemo postati putokaz drugima. Amen.
p. Anđelko Sesar