Mudr 18, 6-9
Heb 11, 1-2. 8-19
Lk 12, 32-48
Neki misionar koji djeluje u Japanu, priupitan kako vidi domaću Crkvu „japanskim očima“, odgovorio je: „Kršćani u domovini moraju biti dobro svjesni Isusovih riječi o malome stadu. Ne treba se bojati biti dijelom maloga stada. Mi kršćani na Dalekom Istoku uistinu smo malo stado, i svjesni toga živimo u svijetu koji je posve drukčiji. To u nama oblikuje i još više učvršćuje vjeru koja je osobna i odgovorna. Dok si u okolini koja ti je naklonjena, opustiš se i ne moraš mnogo misliti jer drugi misle umjesto tebe – što je velika napast. Zato je važno da domaći kršćani, osobito mladi ljudi, po vlastitom vjerskom uvjerenju izrastu u zrele i odgovorne osobe, svjesne da su dio Kristovog malog stada.“
Hvala ti, misionaru, za pobudu i savjet. Međutim, ono što nas kopka je pitanje zašto Bog dopušta da se Njegovo stado smanjuje? Gdje su se izgubile sve Njegove ovce?
Nekad su najljepši i najrodniji predjeli zemlje pripadali upravo nama, Kristovu velikom stadu. Na njima smo marljivošću (ali ne uvijek pošteno) nakupili mnogo dobara, ali od njih smo škrto dijelili braći i sestrama razasutima po svijetu, kojima je sudbina manje udijelila. Uz to, vječno skloni svađama, prepolovljeni smo u mnogim krvavim ratovima koje smo sami izazvali. Nas Hrvate u Domovinskom su ratu napala naša susjedna braća koja sebe također smatraju kršćanima, odnosno hrišćanima. A jesu li pravi kršćani ili su samo još više smanjili Kristovo ionako malo stado? Bojmo se nositi kršćansko ime a ne živjeti kršćanski!
Prije nekoliko mi je godina pričao prijatelj, koji je praktični vjernik i koji bez velike zapreke ne propušta nedjeljnu misu sa svojom obitelji, kako je jednoga ljeta bio na odmoru u Francuskoj, u blizini Bordeauxa, u nekom gradiću na obali. Tražeći gdje bi u nedjelju mogli prisustvovati svetoj misi, morali su se voziti oko 35 km autom. U tom je mjestu bilo sigurno preko 50 tisuća turista, a toliko je i sam grad mogao imati stanovnika. Održavala se tek jedna jedina nedjeljna misa u cijeloj okolini, a na njoj je bilo samo tridesetak ljudi. Prijatelj mi deprimirano reče da se tada i sam pitao: Je li to malo stado o kojemu je govorio Isus? Zar se zaista ne bi trebalo bojati za svoju budućnost? Možemo li se tješiti obećanjem da će nam se dati Kraljevstvo nebesko? Može li se to dogoditi i kod nas u Hrvatskoj?
Prisjetih se ovih dana jedne pjesme Friedricha Hebbela, koja govori o poznatoj pobjedi Davida nad Golijatom, maloga nad velikim. Mladi pastir s praćkom nije se bojao suprotstaviti jakome gorostasu jer je bio uvjeren da iza njega stoji Bog. Jednim hitcem pogodio je Golijata u čelo i lako ga svladao. Teže mu je bilo odsjeći mu glavu i, tako umoran, donijeti je kralju. Namučio se s tim teretom. Ta nas činjenica potiče na razmišljanje. Sve naše simpatije na strani su mladog pastira. Sretni smo kad je jači pobijeđen, a slabiji trijumfira. No, pjesnik dalje problematizira ono gdje bismo mi završili priču. Davidov trijumf nosi svoj teret. Pobjeda može biti teška kao Golijatova glava. Povijest čovječanstva to nam je potvrdila tisuću puta. Koliko je zemalja imalo svoje kolonije po svijetu? No, kad je ta nepravda ispravljena, kad je tiranija pobijeđena – pobjednici i osloboditelji nisu znali što nakon te pobjede. Što s dobivenom slobodom? Nastavili su u istome tonu, kako su bili naučeni. Tako su nastali novi progoni, iskorištavanja, nečovječnosti. Oni koji su dobili bitku, željeli su iskoristiti uspjeh – a ta je radost postala teretom. Nije li tako i kod nas, nakon domovinske pobjede nad agresorom?
Pobjeda nije samo odsječena Golijatova glava. To nije desetkovana vojska ili protjerani neprijatelj, nego ekonomski uspjeh i blagostanje. U kušnji smo u svemu se opustiti, uživati bez mjere i granica. O ovoj problematici riječ je i u današnjem evanđelju. Ono nas opominje na opasnost da ne izgubimo Boga, da ne prespavamo Njegov dolazak, da uvijek budemo budni i spremni za susret s Njime. Naravno da nam Bog želi sretan i blažen život, ali nas stalno podsjeća da se i od izobilja, kruha, sreće, blagostanja i pobjede može umrijeti. Lako možemo pasti u iskušenje i izgubiti Boga iz vida, a sebi pripisati Njegove uspjehe. David je vješto gađao iz praćke, ali je Bog upravljao kamenom kao što je Apolon upravljao Parisovom strjelicom kad je Ahilej pogođen u petu i usmrćen. Ovu ustrajnu Božju pomoć u našemu životu mogli bismo, često nerazboriti kakvi jesmo, lako zaboraviti. To je iskušenje današnjeg čovjeka.
Današnje evanđelje, koje ima eshatološki karakter, želi nas otrijezniti od pobjedničkog slavlja i podsjetiti na potrebu budnosti. Kao i prošlonedjeljnome evanđelju, Krist opet naglašava da materijalno valja zanemariti, da je pravo blago na nebesima, sigurno od kradljivaca i moljaca. Isus opominje svoje slušatelje da ne proigraju život lakomisleno, nego da trijezno idu svojim putem. Kao što na plažama spasioci opominju nesmotrene plivače da se previše ne udaljavaju od obale, tako i Krist upozorava na moguće opasnosti ako lakomisleno prijeđemo granice.
Poznatom prispodobom o slugama koji, budni i upaljenih svjetiljki, čekaju gospodara koji se vraća sa svadbe, Bog hvali one koji budno čekaju Njegov dolazak. U pripremu za svetu misu spada i ulijevanje ulja u svijeće, da se ne bi ugasile za vrijeme službe Božje. Zato je za sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju i susret s Božjom riječi jako bitna budna i koncentrirana vjera sudionika, te svjesna nazočnost na ovoj gozbi.
Vjerojatno je Isus htio reći svojima da snose odgovornost i za druge. I oni, kao izravni Božji odabranici, trebaju poput spasilaca na plažama pratiti da se tko ne bi (makar i slučajno, po životnoj inerciji) udaljio od Boga, od zajednice, od Crkve i vjere, te ga treba opomenuti da se vrati.
Nitko od nas ne živi bez pogrešaka; svatko ima svojih stranputica i zaobilaznica. Ovo nas evanđelje poziva na ponovni početak, natrag k staroj ljubavi po kojoj trebamo oblikovati nastavak života. Riječi: srce, svadba, blago, i njihovo međusobno povezivanje u današnjem evanđelju, sigurno nisu bez namjere. One su putokazi i poziv na budnost. Lako je biti spreman ako znamo točnu uru u koju se gospodar ima vratiti. Tada bismo nesumnjivo bili budni, spremni, čisti, umiveni… pomireni sa svima, izravnatih računa, dovršenih planova, zaključnih spoznaja. No, budući da ne znamo „ni dana ni časa“, treba uvijek biti spreman jer nikad ne možemo znati kada će naša duša zaiskati da se od nas odijeli. Ako smo svjesni svega toga, a oglušimo se – Bog najavljuje „restrikcije“. Još će stroži biti prema onima koji računaju na gospodarovo kašnjenje pa misle da još imaju vremena da se poprave, pokaju, skruše i obrate – a do tada će nastaviti kao i dosad. Onaj pak, koji ni ne zna za gospodarovu naredbu pa se ni ne pita što mu je činiti – također će biti kažnjen. O jačini i količini udaraca odlučuje gospodar odnosno Gospodin. „Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“, upozorava nas Krist. Nama je Gospodin dao mnogo, to se vidi već u činjenici da smo okupljeni na ovome euharistijskome slavlju. Mi nismo dio nekog afričkog plemena do kojega još nije doprla Kristova riječ. Nismo ni nepismeni, ni slijepi, ni gluhi da se pravdamo drukčijom vrstom zakinutosti. Mi smo Kristovo odabrano malo stado koje dobro zna što mu je i kako činiti. Čekajmo svoga gospodara vjerno i odano. Osvijetlimo mu put, dodajmo još koju cjepanicu na vatru da se ugrije, operimo mu prašnjave noge i poslužimo toplo jelo. Dobar nam je, pošten i pravičan, znat će cijeniti našu žrtvu. Amen.
p. Anđelko Sesar