Izl 16, 2-4. 12-15
Ef 4, 17. 20-24
Iv 6, 24-35
Nasušna naša potreba, kruh naš zemaljski i kruh naš nebeski – ujedinjuju se u Isusu Kristu. I današnja čitanja i evanđelje nastavak su prošlonedjeljnih, a u epicentar stavljaju simboliku kruha i utaživanje ljudske gladi – one denotativne, doslovne, i one konotativne, alegorijske. Ljudi su gladni kruha i duha.
Kad je Mojsije, uz svesrdnu pomoć samoga Jahve i velika zla koja su pogodila Egipat, kulminirajući smrću svih egipatskih prvorođenaca, poveo svoj izraelski narod iz egipatskog ropstva, njegov se narod polako počeo buniti. Pjesnik S. S. Kranjčević u svojoj antologijskoj pjesmi Mojsije zamišlja da mu se njegov narod, umoran od lutanja pustinjom, gnjevno obratio riječima: „Tko je tebi pravo podao slobodi da nas vodiš silovno…?“ Ta ništa im nije falilo „uz pune lonce misirske“. Mojsije ih zbog nezahvalnosti pravda pred Bogom ublažavajući njihov bijes riječima: „Narodi su djeca velika…“ Posve slijepi, zaboravivši da su oslobođeni ropstva mimo svake logike, da se i samo more otvorilo da bi oni mogli proći, a onda se ponovno vodom spojile dvije obale da bi potopile egipatsku konjicu koja je krenula za njima – predbacivali su Mojsiju da ih je poveo u pustinju da svi pomru od gladi. Ne videći da je njihovo oslobađanje iz sužanjstva i preživljavanje u pustinji još jedno čudo samoga Oca, optužuju i Mojsija i Arona, kojima Jahve još jednom pomaže. Narodu koji je žalio za misirskim loncima punima mesa i kruhom kojega nikada nije nedostajalo – s neba će poslati hranu ne bi li ih udobrovoljio, natjerao da progledaju, nasitio i tjelesnom i duhovnom snagom. Tako je i bilo. Njihov su tabor navečer prekrile prepelice, a ujutro mana, kruh koji im je Bog poslao s neba.
Je li to bilo dovoljno narodu da progleda i smogne snage krenuti dalje, zahvalan Bogu na slobodi i pun vjere da će lutanje uskoro završiti u Obećanoj zemlji? Nije. Godine su prolazile, mnogi su se na putu rastali od tijela ne doživjevši svoj Kanaan, razočarani u Gospodinovo obećanje, nedovoljno mudri da uvide da su umrli kao slobodni ljudi. Nakon četrdeset godina lutanja, kada su umrli svi koji su bili inficirani osjećajem ropstva, Mojsije ih dovodi do kraja puta. Novi naraštaj za novu zemlju i novi početak. Novo vino za nove mješine.
Nakon umnožavanja kruha, Isus u kafarnaumskoj sinagogi i dalje neumorno propovijeda o vječnome životu. Oni koji su svjedočili posljednjem Kristovu čudu na gori, nasitivši se ribama i kruhom, tražili su Ga i pratili kamo bi god pošao. Isus je, poznajući ljudsku ćud, svjestan da Ga traže radi novoga spektakla, nove doze iluzije, nove injekcije oduševljenja: „Zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni…“ Ljudi, poput priučenih farizeja, pitaju: „Kakva ti znamenja činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji.“ Navikao na njihovu nepovjerljivost, Isus im otvara oči: „Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj. To je kruh istinski, jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu… Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“
Poput Samarijanke kojoj je Krist obećao vode žive koja će zauvijek utažiti žeđ, tako i narod kaže: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha!“
Kruh za kojim čeznu ne utažuje glad tek privremeno, ne pravi se od samljevenih zrnaca klasja, ne peče i ne lomi za objedom. Taj je kruh duhovna kategorija, to je mir koji daruje Gospodin, to je vjera da nas tek čeka pravi život, a da je ovaj tek loša imitacija, simulacija koja pokazuje tko je dovoljno jak i dovoljno mudar da ga nadvlada.
Mase, farizeji, filozofi, skeptici i svi ostali koji su silnim pitanjima i zlonamjernim tumačenjima nastojali pobiti istine na koje se Isus pozivao – tražili su još. Još čuda! Još kruha! Još dokaza! Isus zna da im nikada neće biti dovoljno. Ni Njemu najbližima nije bilo dovoljno vjerovati pa su tražili da stave prst u Njegove rane od čavala.
Sveti nas Pavao u današnjoj poslanici zaklinje: „Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove… odložite prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, i obnavljajte se duhom svoje pameti, obucite u novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“
Sinoć je Krist namirio njihove gladne želuce, ali jutros su opet prazni. Njihova je potreba podmirena tek nakratko, samo jedan dan. Ali, čovjek ne živi poput leptira – jedan dan. Ne živi ni tisuću. On načelno želi živjeti, a to znači uvijek, vječno. Isus ima ključ tajne vječnoga života i daje im mogućnost da zadobiju život vječni, ali njihovo srce to ne zna prepoznati a razum protumačiti.
Problem gladnih želudaca i njihova glasna pobuna i danas su ništa prema vapijućim krikovima gladnoga duha. Isusov je govor uvijek aktualan. Kada je duša gladna, ne mogu je nahraniti ni puni misirski lonci, ni cijela egipatska žitnica. Lutajući Izrael, oslobođen sužanjstva, navikao se na to da mu četrdeset dugih godina svakodnevno s neba pada hrana pa mu ta nelogičnost više nije bila čudo nego nešto što se podrazumijeva, kao što se nama podrazumijeva da smo zdravi, da imamo ruke i noge, da su nam djeca zdrava i poslušna, da nas mimoilaze nedaće i nevolje. Jesmo li tu milost uistinu zaradili ili se naša sreća može srušiti kao kuća od karata? Ovo drugo. Samo hramu koji Isus podiže nikada neće biti poljuljani temelji.
Još čuda! Još dokaza! Još spektakularnih trikova! Vječno nezasitni narod nikada neće utažiti svoju glad ne skutri li se, u mraku neke nove kafarnaumske sinagoge, do nogu Spasitelja svijeta, i ne pričesti li se Njime kao svojim kruhom. Blago Efežanima koje je na to upozorava sveti Pavao, blago Korinćanima i Galaćanima, Filipljanima i Kološanima, Rimljanima i Hebrejima! Blago svima koji su slušali o Kristu preko Petra i Pavla, Ivana ili Jakova. Blago nama koji smo, kao manu s neba, na dar dobili Pismo Staroga i Novoga zavjeta, da živimo prema uputama, da se napajamo živom vodom i blagujemo kruh života. Blago nama jer nas ne more sumnje nego vjerujemo da je On sve što nam treba i da tu prestaje svaka filozofija. Amen.
p. Anđelko Sesar