2 Kr 4, 42-44
Ef 4, 1-6
Iv 6, 1-15
Manje je poznato starozavjetno svjedočanstvo objavljeno u Drugoj knjizi o Kraljevima, u kojemu je Božji čovjek Elizej umnožio kruh da bi bilo dovoljno za svo okupljeno mnoštvo, preko stotinu ljudi. Čudeći se, njegov ga sluga upozorava da to neće dostajati, ali Elizej odgovara – kako veli Gospodin: „Jest će i preostat će.“ Tako je i bilo.
Poznatija je od te starozavjetne priče ona novozavjetna u kojoj Isus dokazuje svoje božansko porijeklo još jednim čudom, onim za koje su čuli i oni koji nemaju veze s kršćanstvom, koji ne vjeruju u Boga, niti znaju išta drugo o Isusovom javnom djelovanju.
Evanđelje po Ivanu donosi nam svjedočanstvo o tome kako je Isus, uvidjevši da je mnoštvo koje Ga je pratilo u stopu, okupivši se oko Njega i na gori, gladno, pa je umnožio pet ječmenih kruhova i dvije ribe ne bi li nahranio narod. Iza toga čuda ne treba tražiti neku teško protumačivu filozofiju. Isus je bio sućutan i praktičan, vidio je da su ljudi koji su gladni Njegove riječi – ujedno i fizički gladni, pa je riješio taj problem. Jeli su i nasitili se, čak je i ostalo, pa su učenici čak napunili dvanaest košara od odlomljenoga kruha, dvanaest košara ostataka – da ništa ne propadne.
To fascinantno čudo jedno je od poznatijih Kristovih neprotumačivih a veličanstvenih djela. Isus pred pet tisuća gladnih otkriva svoju moć nad tvarnim stvaranjem: umnaža kruh i ribe. Ljudi su iznenađeni, cijele su mase ponesene oduševljenjem, napokon su dobili proroka za kojim toliko čeznu – ali, Isus se povlači u osamu, znajući da ih je čudo koje je učinio oduševilo isključivo zbog materijalnog kruha, a potrebno je da traže više – vječni život o kojemu On ne prestaje govoriti. No, misliti na vječnost, odreći se svega materijalnog, već sada se „umarati“ mislima na kraj – to je ono što svakoga pomalo zamara. Ljudi ne idu za Isusom i ne slušaju Ga radi vječnosti, nego radi ovozemaljskog blagostanja. Svakako je impresivnije i nedvojbeno spektakularnije nazočiti fizičkome čudu, nečemu nadnaravnome, nego se „opterećivati“ teškim mislima o zagrobnome životu, pitanjima duše i njezinim putovima do neba. Ono što masi treba je spektakl koji će ih oboriti s nogu, koji će unijeti bajkovitost u njihove siromašne i bijedne živote. Treba im fascinacija, treba im čudotvorac – makar bio opsjenar, magičar, lažljivac, hipnotizer, čudak, luđak, iluzionist… Treba im netko tko će ih oduševljavati, tko će narediti travi da nikne iz kamena, tko će Galilejsko jezero preseliti u Judeju, kome će iz dlanova sijevati gromovi a pod nogama mu se povlačiti mora. Prihvatiti da je Sin Božji rođen kao čovjek, i to njihov zemljak Isus iz Nazareta, koji je među njih poslan da ih pouči, povede i spasi – značilo je prihvatiti Njegove upute i zakone, odreći se materijalnog blagostanja i svega zemaljskoga, te krenuti za Njim ne žaleći ni za čim.
Isus iz Nazareta umnožio je hranu skrbeći za svoje gladno stado. Isto to stado u mnogim dijelovima zemlje i danas gladuje, dok se moćnici poigravaju genetskim modificiranjem hrane, ali ne da bi nahranili izgladnjelu braću, nego – naravno – opet zbog profita. Od obijesti ne znaju bi li rajčicu cijepili genom muhe ili pčele, meso i mlijeko pumpaju adrenalinom i steroidima, traže načine kako da križaju stonogu sa svinjom ne bi li imali što više pršuta. Naravno, taj je primjer već poznata i, navodno, duhovita dosjetka koja mnogima od nas nije nimalo smiješna. Uništavamo sami sebe, uništavamo manu s neba, jedemo mrkvu bez soka, papriku bez okusa, marelicu bez mesa. Jedino što je ostalo intenzivno jest boja – jarka i bajkovita, kao iz slikovnice, umjetno smiješana i imputirana injekcijom u ionako na silu proizvedeno sjeme. Zašto se poigravamo tim božanskim darovima? Pa za sve ima dovoljno, treba samo ispravno rasporediti, svima će dostajati, a nakupit će se i mnogo košara s ostatcima – sjeme za novu žetvu.
Iz jednog zasijanog zrna nastane pedeset novih zrnaca u krunici života. Bez ovoga stvarnog i, prema Božjem naumu savršeno osmišljenog umnažanja kruha – cijelo bi čovječanstvo za nekoliko godina uistinu izgladnjelo. No, GMO proizvođače zasigurno nikada nije brinulo pitanje možebitnog deficita hrane. Njihov je motiv novac, laka i brza zarada bez dugotrajne i mukotrpne sjetve i žetve. Čemu se mučiti kad češnjak, navodno, za dva dana naraste iz staklene vune? Kancerogeno? Pa što, takva je vrsta uzgoja ionako za plasman na tržište zemalja Trećeg svijeta, zemalja u tranziciji, zemalja u razvoju i slično. Na stolu istih tih proizvođača zasigurno je jabuka kakvu je Eva ponudila Adamu još u Edenu – nepromijenjena, nešpricana, nimalo modificirana, izvornih gena, crvljiva i sočna kao sam život.
Isus je umnožio pet ječmenih hljebova i dvije ribe da bi nahranio okupljeni narod. Nije se pitao za razloge njihovog upornog slijeđenja Njegovih koraka. Nahranio ih je da ih okrijepi, osnaži. Samo jedro tijelo može imati snage slušati Božju riječ i slijediti Božjeg čovjeka. Isus čini čudo, pa ipak neki sumnjaju u božansko porijeklo toga čina. Kako provjeriti je li čudo lažno? Kao kod nekih vidjelaca? Elektrodama na glavi, CT-om, magnetskom rezonancijom? Nije li najlakše jednostavno vjerovati? Vjerovati vlastitim očima? Vjerovati čovjeku koji nema ništa, koji je gol i bos, koji svoja čuda ne unovčuje, koji zazire od svake masovne euforije, koji nije željan takve vrste pažnje.
Isus ostavlja mnoštvo, sito i fascinirano vidljivim znamenjem, i povlači se u osamu. Zna, kraj je sve bliže. To je isto ono mnoštvo koje će Ga doskora kao čudaka koji propovijeda o apstraktnim imperativima kao što su ljubav, skromnost ili žrtva prepustiti Pilatovoj odluci, zaboravljajući čuda kojima su nazočili ili ih tumačili kolektivnom varkom vještog manipulatora. Amen.
p. Anđelko Sesar