2 Kr 4, 8-11. 14-16a
Rim 6, 3-4. 8-11
Mt 10, 37- 42
Šunamka, potaknuta nesebičnom ljubavlju, bez ikakvog interesa i računa ugošćuje proroka Elizeja, poklanjajući mu svoju pozornost i vrijeme pa, prepoznajući da je svet, načini mu mjesto u svom domu, da stanuje tu kad navrati onuda. A kako ni jedno dobrostivo djelo ne propada u Božjim očima, tako Božji čovjek nagrađuje ovu njezinu srdačnost i gostoljubivost tako da joj obećava rođenje sina. On je nagrada – novi život. Bog upravo tako nagrađuje – darujući novi život. Zato u psalmu opet čitamo o blaženstvu vjernih: «Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi.» Blaženstvo je zapravo isto što i sreća jer je to značenje latinskog korijena riječi od koje dolazi.
A što znači novi život za kršćanina i u čemu se sastoji njegovo blaženstvo, poučava nas sveti Pavao. On govori o krštenju u Isusa Krista, ne kao o obredu koji danas mnogi traže za svoju djecu, odgajajući ih poslije u duhu svijeta, nego kao o umiranju svom starom životu: «Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.» Kakve to posljedice ima na život kršćanina, kaže na kraju Poslanice: «Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!»
U evanđelju Isus sam poučava značenje tih riječi; pogotovo je u ovoj rečenici srž toga: «Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.» Ovakav zahtjev ljubavi mogao bi preplašiti svakog čovjeka jer svaki ima potrebu sačuvati svoj život i nemoguće ga je ostvariti bez Duha Svetoga. Čak je i Petar, one noći kad je Isus bio predan, preplašen za svoj život, zatajio da je Isusov učenik. Nakon Isusove smrti, apostoli su se prepali i skrili. Petar, koga je Isus prozvao stijenom na kojoj će utemeljiti svoju Crkvu, shvatio je svoju izdaju i pokajao se. Apostoli, nakon silaska Duha Svetoga, bez straha izlaze na trg svjedočiti za Krista. Svi daju svoje živote za njega. Svi su oni imali obitelj, majke, očeve, neki od njih ženu i djecu, ali Krist je bio na prvome mjestu. Zato su pošli za Njim prihvaćajući svoje križeve.
Jesmo li im dostojni nasljednici? Je li se ovaj Isusov zahtjev promijenio u međuvremenu? Je li manje radikalan danas? Ili se mi možemo prepoznati u onom mladiću što je pitao Isusa što da čini kako bi došao u kraljevstvo Božje, pa se udaljio od Njega u trenutku kad mu je Isus rekao da ostavi svoje imanje i krene za njim. Jesmo li i mi još nečim vezani te Ga ne možemo slijediti? Je li se i naš žar stišao, pa bismo htjeli malo sa svijetom, malo s Isusom – kako nam odgovara? A znamo da se ne može služiti dvojici gospodara, da ne možemo biti Kristovi i od svijeta. Ne možemo ostajati u grijehu i živjeti blaženim životom. Sv. Ivan Maria Vianney kaže: «Čovjek poznaje dva zova: jedan je anđeoski, a drugi je onaj životinjski. Anđeo zove na molitvu, životinja zove na grijeh… Tko ne moli, okreće se posve zemaljskim stvarima i sličan je krtici koja si kopa rupu da se u njoj može bolje sakriti. Takav čovjek voli samo zemaljske i materijalne stvari. Tupoglav, bez osjećaja za božansko, razmišlja samo zemaljskim stvarima.» Razmatranje je, po njemu, neophodno kršćaninu: «Razmatrajući moliti – moleći razmatrati. Zašto ima toliko mlakih, nestalnih i ravnodušnih duša? Upravo zato jer si ne uzimaju vremena za dnevno razmatranje.»
Molitva je zaista izvor naše snage, vjere i ljubavi jer po njoj, koja nije ništa drugo doli razgovor s Bogom, dobivamo prosvjetljenje i radost. Ako je prava, ona postaje slavljenje Boga. Mnogi su skrhani nevoljama, na rubu očaja, otkrili molitvu kao vrata kroz koja se dolazi Bogu, koji ih je onda obdario novim životom. Koliko bi drugačije izgledao naš svijet da je više onih koji provode vrijeme u razgovoru s Bogom, umjesto da pune glavu svime što im Zli servira preko televizije i drugih medija. Učinimo nešto da promijenimo ovaj svijet – počnimo moliti! Amen.
p. Anđelko Sesar