Mudr 1, 13-15; 2, 23-24
2 Kor 8, 7. 9. 13-15
Mk 5, 21-43
Današnje prelijepo evanđelje na prvi pogled ne donosi ništa nova – Isus čini još dva čuda u nizu mnogih već spomenutih, oživljava umrlu djevojčicu i ozdravlja bolesnu ženu. Pa ipak, ni jedno čudo do sada nije opisano na tako dojmljiv način kao ozdravljenje ove žene koja je godinama bolovala i koja je, i sama dijelom silne svjetine koja se okupila oko Isusa, pomislila: “Ako se samo dotaknem Njegove haljine, ozdravit ću.” Tako je i bilo. Skromno i nečujno, njezine su se ruke, kao i ruke stotinu okupljenih, dotakle Kristovih skuta, ali Isus je osjetio samo njezine. Zato je i pitao tko ga je to dodirnuo. Osjetio je “da je iz Njega izišla sila”, osjetio je da Mu je njezina čvrsta vjera “ukrala” dio moći, snage, osjetio je da je pomogao potrebitome u nevolji. Prepoznao ju je u mnoštvu, svu prestrašenu i ustreptalu, a ona Mu se bacila pred noge, sretna što je primijećena i otkrivena u svojoj samozatajnosti. “Kćeri, vjera te tvoja spasila!”, riječi su kojima se po ne znam koji put potvrđuje da onaj koji ima vjere može i po vodi hodati. Dvanaest godina krvarenja, silno bogatstvo koje je uboga bolesnica dala za liječenje, loše dijagnoze i još gore terapije – sve je bilo odneseno Kristovom rukom kao valom koji je pomilovao žalo. Vjerovati znači unaprijed biti izliječen od svake boli i bolesti.
Isusovo milosrdno srce smekšalo se i pred nadstojnikom sinagoge čija je kći bila na samrti. I on je vjerovao da će, položi li Krist na nju ruke, djevojčica ozdraviti. Željni senzacija, ljudi su krenuli za njima, ali ih je Krist otpravio, dopustivši samo odabranim učenicima da pođu s njima. Ipak, kao da je bilo prekasno za spas, nadstojnikovi donose vijest da mu je kći umrla, da bi bilo uzaludno gnjaviti Učitelja, da je agonija ionako svršena. Isus hrabri shrvanoga oca riječima: “Ne boj se! Samo vjeruj!” Ušavši u kuću, među plač i naricanje, pobjednik smrti zapovijeda djevojci da ustane. “Nije umrla, samo spava”, Njegove su blage riječi u koje nitko nije povjerovao dok djevojka uistinu nije ustala. Imala je dvanaest godina, posve slučajno isto onoliko koliko je ranije spomenuta žena koja se dotakla Učiteljeve haljine bolovala. Isus, dakle, još jednom pobjeđuje bolest i smrt. On je lijek, On je eliksir života, On vida rane, On budi zauvijek usnule, a smrt pretvara u popodnevno drijemanje. Tolika je Njegova moć i takvu će milost upoznati svi koji vjeruju.
Današnje prvo čitanje iz Knjige mudrosti dotiče se fenomena smrti tvrdeći da ona nije bila dijelom prvotnog Božjeg nauma. Bog je stvorio čovjeka i predodredio ga za besmrtnost. On nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. On nije izmislio smrtonosni otrov, njega je “smućkao” đavao gonjen zavišću, ljubomorom i osvetom. S vragom je smrt ušla u svijet i nju će, kako stoji u Knjizi Mudrosti, iskusiti svi oni koji mu pripadaju. Stoga se smrti ne treba bojati. Oni koji vjeruju, neće je upoznati, “jer Podzemlje ne vlada nad zemljom, jer pravednost je besmrtna.”
Vjera pobjeđuje smrt i ona je jedina “terapija”. Kad nam je ugroženo zdravlje, sve bismo rasprodali i razdali da ga vratimo. Nudimo silan novac, svo bogatstvo, utječemo se medicini, alternativnim rješenjima, homeopatima, kojekakvim bioenergetičarima, vračevima i vračarama, skupo plaćajući to lovljenje za slamku spasa. Samo tada nam novac ne znači ništa, a dotad smo ga zgrtali ne mareći previše za siromašnoga brata. Na to se u današnjoj poslanici osvrće i sveti Pavao pozivajući bogatu korintsku Crkvu da potpomogne potrebitoj kršćanskoj braći i podijeli svoja dobra. Navodeći kao primjer siromašnoga Krista koji je sve razdao, sveti Pavao propovijeda darežljivost. Naravno, ne treba oskudijevati i razdijeliti sve, ali treba pomoći da svi budemo jednaki, da jednako imamo kad smo već u Božjim planovima i na Božjemu sudu svi jednaki. Ta ionako ništa od zgrnutog bogatstva ne može s nama ni pod zemlju ni put neba. Štoviše, razdijeljeno bogatstvo moglo bi biti ulaznica za Nebo, a nagomilano i zaključano u škrinju karta za najdonju palubu, onu debelo ispod razine mora, onu duboko ispod svih slojeva zemlje, onu dublju od bezdana i mračniju od tame. Stoga dajimo od svoga suviška siromašnima, pravedno ujednačimo vagu na kojoj su obje strane jednake pa poput ekvilibrista uspješno i sigurno održava ravnotežu ovoga svijeta. “Ništa nije preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.” – takav je Božji naum i pisani plan Njegove pravde.
Novcem možemo kupiti kuću, ali ne i mir u njoj. Možemo kupiti skupocjeni sat, ali ne i vrijeme. Možemo pribaviti kraljevski krevet, ali ne i san. Možemo otkupiti cijelu Aleksandrijsku knjižnicu, ali ne i steći znanje. Novcem možemo kupiti doktora, ali ne i zdravlje; položaj, ali ne i ugled. Možemo kupiti krv, ali ne i život. Možemo kupiti tijelo, ali ne i ljubav. Stoga, razdijelimo od svoga suviška jer ono što nam je najvažnije i najdragocjenije nije na prodaju. Vjerujmo, poput ozdravljene žene, da nam nikada neće ništa nedostajati u blizini Njegovih skuta. Amen.
p. Anđelko Sesar