1 Kr 19, 16b. 19-21
Gal 5, 1. 13-18
Lk 9, 51-62
Kako se mnogi danas teško odlučuju za novi korak! Čini se da je to najočitije kod mladih ljudi kada trebaju stupiti u brak. U načelu bi to htjeli, ali se pitaju hoće li u braku moći izdržati. Koliko će biti kompromisa, koliko popuštanja, krivih procjena? Hoćemo li izgubiti svoju slobodu, užitke u svojim malim ritualima? A tek kad dođu djeca? Hoće li naš život i dalje pripadati nama ili će od tada pripadati njima? Nismo dovoljno spremni za samozatajnost, poneko susprezanje ili žrtvu. Brkamo ponos i obijest. Zato se sve više mladih ljudi razilazi. No, to ne znači da su oni s poduljim bračnim stažem nadvladali sve prepreke i naučili poštovati jedno drugo, dopunjavajući se i trudeći se razumjeti. Naprotiv, mnogi žive u dosadi jedno s drugim, onako – po inerciji, poput dva mrtva komada namještaja, šuteći, odavno se prestavši truditi jedno oko drugog, bez životnog soka, bez ljubavi. Stoga se mnogi neodlučni pitaju: kako, dakle, ja mogu biti siguran da će kod mene biti drugačije? Kako mogu biti siguran da sam pronašao pravu polovicu? Da je kraj mojim lutanjima? Istina, nije lako donijeti ispravnu odluku, ali kad se srce i razum slože, i kad ih sveže i blagoslovi Duh Sveti, treba se otisnuti od obale i hrabro krenuti u nepoznato.
Mnogi su se od nas u početku nečim strastveno oduševili, ali nam se ubrzo učinilo da je put do toga predug i mučan, pa smo u sebi uzdahnuli: O, da barem to nisam ni počeo! A što i kako dalje? Ustrajati ili odustati?
Slušajući Isusa, kako to čitamo u današnjem evanđelju, učenici su se oduševili Njegovim govorima. Obraćao se jednim posve novim tonom koji do tada nisu čuli. Sigurno i samouvjereno, a bez retorike ili patetike. Mirno i skromno, a poput grmljavine i oluje. Susret s Njime nudio je nadu. U Kristu su učenici naslutili mogućnost ispunjenja svojih najdubljih čežnji. On je davao odgovore, hrabreći i tješeći, nenametljivo ali dojmljivo. Nije ni prijetio ni strašio, ali je poput magneta privlačio mnoštvo žedno svjetla.
Trebamo li se, ili smijemo li se i mi s Kristom otisnuti od obale našega dosadašnjeg života? Tako su se pitali i Njegovi učenici. Nasljedovanje Isusa i pristupanje Njegovoj (fizičkoj) pratnji tražilo je ogromnu žrtvu i odricanje, ludu hrabrost za novi početak. Kako sve ostaviti i u jednim se prašnjavim sandalama, zaogrnuti iznošenim plaštem uputiti u nepoznato? Kako ostaviti obitelj, posao, kakvu-takvu ugodu svakidašnjice, sve svjetovne užitke i brige, i krenuti za Njim? To svakako nije lako. To nije bilo lako ni Isusovim suvremenicima, onima koji su s Njime koračali rimskim pokrajinama i koji su vidjeli mnoga Njegova čudesa. Čak su se i oni nećkali, lomili oko te velike odluke, odlazili i ponovo se vraćali. Kad su ga mnogi napustili, Isus pita svoje učenike: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6, 67). Oni ostaju. Onda slijedi Kristov križ. Učenici bježe. Izdaju ga. Poslije uskrsnuća opet su okupljeni oko Njega, nadahnuti Duhom praštanja i poslanja. Za nas je to utješno. Jasno je da i mi možemo uvijek ponovo pristupati Njegovoj družbi, uvijek se vratiti i na koncu biti nagrađeni. Za sve ostaviti i krenuti za Njim treba imati mnogo snage. Sveti Augustin kaže: „Gospodine, daj mi snage da radim sve što od mene tražiš, a onda traži od mene sve što hoćeš.“
A mi? I mi smo pozvani slijediti ga, ali On nam to ne uvjetuje, On nas na to ne prisiljava, ne ucjenjuje, ne prijeti. Slobodni smo da sami odlučimo. Istina nam je naviještena, ali nam nije nametnuta. Odluka je naša.
Da bismo se odlučili za Boga, potrebno nam je iskustvo Njegove blizine, prisnost s Njime u radosti i u krizama, na svim raskrižjima života, u dubokim razočaranjima i silnim veseljima. Trebamo biti potpuno Njegovi, bezrezervno, beskompromisno, cjelovito, posve! Trebamo znati da će nam krhka ljudska ramena tištiti težak križ, ali da će po njemu doći nagrada za vjernost. Kad se primaklo vrijeme Kristova križa, On je krenuo prema Jeruzalemu. Nitko ga na to nije prisiljavao. Mogao je ostati u Galileji, izbjeći taj gorki kalež. Ali nije. Došao je da bi ispunio zadaću koja ga uskoro čeka, a zove se Jeruzalem, Golgota, križ. Do mjesta svoje zemaljske smrti krenuo je preko Samarije, znajući da će mu tamo biti zatvorena sva vrata, dakle usput noseći i manje križeve od onoga najvećega koji ga tek čeka. Koliko li je samo puta naišao na zatvorena vrata? Koliko li je odbijanja i razočaranja doživio? Kristova se Radosna vijest teško „prodaje“. Nije ekonomična, nije unosna, ne isplati se, traži mnogo truda i odricanja, postavlja teške zahtjeve.
I mi smo deklarativni kršćani – slavimo krštenja, prve pričesti, vjenčanja. Zadovoljavamo izvanjsku formu, ali nas je malo posve svjesnih da smo primanjem tih sakramenata posebno posvećeni. Tako smo u kršćanstvu tek tu negdje nazočni, a malo nas je spremno posve se predati Kristu i biti, kako papa Ivan Pavao II kaže: „Totus Tuus“.
„Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema kamo nasloniti glavu“ – takva je sudbina našega Gospodina među nama ljudima. Učenici, ljuti i ozlojeđeni, pitaju da li da na neljubazne domaćine zazovu oganj da ih sažeže, ali ih Isus prekorava idući još dalje, tražeći od njih još radikalniju žrtvu. Ne dopušta im ni da, prije nego za Njim krenu, pokopaju oca: „Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.“ Odrješit je i kad se žele oprostiti od svojih obitelji: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za Kraljevstvo Božje.“
Ova nas Kristova „okrutnost“ začuđuje, koleba, straši. Od nje smo ustuknuli, zanijemili, skamenili se. Ali, onda smo shvatili. Ne možemo robovati svakidašnjim brigama i biti posve Kristovi. Moramo odbaciti sve što bi mogla biti zapreka našemu poslanju. Neka mrtvi pokapaju mrtve – duša se ionako oslobodila jadnoga tijela i uzletjela. Orati plugom Božju njivu poziv je koji ne traži osvrtanje u prošlost – ta prošlost je iza nas, a pred nama novi život. Tko god ima hrabrosti i snage, neka pođe za Njim, neka digne sidro i razapne jedro pa bez straha iziđe na pučinu.
Naravno da nismo u mogućnosti predvidjeti cijeli naš životni put. Logično je da se kolebamo, oklijevamo, strahujemo od nepoznatog. Osvrćemo se oko sebe da vidimo jesmo li sami ili je još tko isplovio. Barka je krhka. Uspjeh nije zagarantiran. Ulov može izostati. Prijete oluje i nevere. Ali, s Kristom kormilarom na pramcu nećemo imati potrebu osvrnuti se natrag. Amen.
p. Anđelko Sesar