Job 38, 1. 8-11
2 Kor 5, 14-17
Mk 4, 35-41
Strah je najveći ljudski neprijatelj! Koliko li smo toga propustili zbog straha! Koliko izazova, koliko isplovljavanja, koliko prilika! Radije smo se skutrili u dnu naše školjke, sakrili u vlastitu ljusku sigurnosti, nedovoljno odvažni usuditi se! Iako Krist stalno poziva na pučinu, ohrabrujući nas na izlazak iz luke u koju smo bacili sidro, često se ne usuđujemo razviti jedra, a oko konopa kojim smo usidreni odavno su se ovile morske trave, alge i školjke. Bojimo se poput djeteta koje, spremajući se na počinak, moli majku da mu ostavi barem malo odškrinuta vrata ili upaljeno svjetlo na hodniku. Strahujemo od nepoznatog osluškujući sumnjive zvukove. U granama koje njiše vjetar prepoznajemo koščate ruke kakve zastrašujuće spodobe, u škripi staroga brodskog poda slutimo šuljanje opasnosti, u mraku osluškujemo lupanje svoga prestrašenog srca, sprječavajući ga da ne iskoči ravno pred prijetnju od koje je tako ustuknulo. No, strah nije svojstven samo djetetu koje u svojoj bujnoj mašti zamišlja utvare i sablasti. Strah osjećamo svi mi koji nekoga jako volimo, koji zbog nekoga izrazito strepimo, koji se brinemo da sve teče mirno, spokojno, prema redu i planu. Svaki odmak od te mirne rutine u nama budi strah da će sve izmaći kontroli, da nećemo uspjeti držati sve konce u rukama, da ćemo izgubiti naše najmilije ili ono što nam je neizmjerno važno, nenadomjestivo, nenadoknadivo. Strahujemo za svoju domovinu, za svoju djecu, za svoju obitelj. Opterećeni smo silnim fobijama, šapćemo u strahu od represivnog državnog aparata, bojimo se špijuna, žbira, kamufliranih neprijatelja… Bojimo se svega što ne poznajemo, tražimo skriveno zlo i u dobronamjernicima. Strahujemo za svoju sutrašnjicu, za ono što nam osigurava egzistenciju – bili to usjevi koje je potukla tuča, bila to ribarica kojom bacamo vrše i izvlačimo mreže. Strahujemo za svoje i za sebe, pa se nerijetko zapitamo kako tako živjeti: boj se ovog, boj se onog – kada li ćeš živjeti?
Vjera u Boga koji nam je u prethodnim čitanjima evanđelja potvrdio da je On vladar svega svijeta, da se ništa ne događa bez Njegova znanja, da je moćniji i snažniji od zakona prirode, i danas nam mora biti oslonac u našim strahovanjima. Nitko i ništa ne može nadjačati našega nebeskoga Oca. Tamo gdje je On – nema mjesta strahu. On ga odagnava, On rasvjetljuje našu tamu, On je ona luč koju priželjkujemo u mraku, osjećajući na vratu dah pritajenog zloduha. Tamo gdje je On, tamo nema mjesta bojaznima, tamo sigurno sviće sutrašnje jutro, tamo nema straha od mraza koji bi mogao odnijeti propupale voćnjake.
Strah se rađa svuda gdje nema dovoljno vjere, gdje čovjek misli da sve ovisi samo o njemu samome, da on sam kuje svoju sreću i vuče konce svoga života, da je sve u isključivo njegovoj ingerenciji, a da je „sila s neba“ tek izgovor, opravdanje, tlapnja, mit. Strah da nećemo opstati, da smo u pogibelji iz koje se ne možemo izvući, defetizam, odustajanje od borbe, predanost i pomirenost, rezignacija pomiješana s ogorčenošću – ne postoje tamo gdje stanuje Bog.
Iznenadna oluja na Genezaretskom jezeru nije rijetka. S okolnih brda brzo se sruče vjetrovi na jezero koje je 200 metara ispod morske površine. Ribari koji su na jezeru odrasli poznaju opasnost od takve oluje, a njihov strah nije neutemeljen. Znaju da lako mogu izgubiti život ako se ubrzo ne domognu obale.
Isus spokojno spava na krmi dok jezerom bjesne valovi, bacaju barku kao ljusku badema, poigravaju se njome kao grančicom cedrovine. Očevici ne mogu zaboraviti taj prizor. Život im visi o niti, jedva se održavaju da se ne prevrnu i ne potope, bore se da se odupru visokim valovima – a njihov učitelj, mrtav hladan, spava! Pa ako je On Sin Božji, kako tvrdi, i u što do ovoga časa nikada nisu sumnjali, zašto im ne priskoči u pomoć?! Pa vidi da svi skupa izginuše! Još psalmist u Starome zavjetu gotovo drsko predbacuje Bogu: „Probudi se! Zašto spavaš, Gospodine!“ Koliko li smo puta i mi tako zavapili misleći da Bog ne vidi što se zbiva.
Vjerojatno je mnogima poznata ona nježna priča o čovjeku kojega je, kao i svakoga od nas, na svojim životnim putovima i putovanjima uvijek pratio Bog, potvrđujući mu svoju nazočnost vidljivim stopama u pijesku. Bio je uz njega i u dobru i u zlu, kad je bilo teško i mučno, tješeći ga da nije ni sam ni zaboravljen. Pa ipak, kada je čovjeku bilo najteže, nije ugledao u pijesku stope Gospodnje. Očajan, misleći da ga je Bog napustio, zavapio mu je poput Sina: „Oče, zašto si me ostavio?!“ Bog ga utješi: „Nisam te napustio. Kada ti je bilo najteže, a nisi vidio moje stope u pijesku, to nije bilo zato što sam te zaboravio, nego zato što sam te tada nosio…“
Naš Otac nas nikada ne zaboravlja, nikad nas ne napušta. Ta ni vlas nam s glave ne može pasti bez Njegova znanja! Kakva je to utjeha! Ne zaboravimo li to, nećemo se bojati ni jedne životne oluje. Ta On je kralj svijeta, poglavar svega stvorenja, vojskovođa svih sila, vladar vjetra i mora. Njega slušaju oluje i nevere, Njemu se klanjaju lavine i tajfuni, On kroti munje i gromove, pomiče planinske masive, igra se plimom i osekom, otpuhuje oblake, gospodari suncem i mjesecom. On zapovijeda oluji da se stiša riječima: „Utihni! Umukni!“ Krist je gospodar cijeloga kozmosa, kreator nebeskoga ruha posutoga zvijezdama kao dragim kamenjem, kralj i vlasnik svega što postoji. Njemu su odane sve sile prirode jer je On njihov stvoritelj, samo će pred Njim ustuknuti i umuknuti, samo se pred Njim povući, uzdrhtati, stišati.
Kakva se suprotnost između spokojnog spavača i moćnog zapovjednika ujedinjuje u Isusu iz Nazareta! Čovječnost i bogosinovstvo!
Njegovo pitanje postavljeno prestrašenim učenicima: „Što ste tako bojažljivi? Kako nemate vjere“? – postavljeno je svima nama. Tko se oslanja samo na sebe, taj ima razloga za strah. Čovjeku fali čvrsto uvjerenje da se ništa ne događa bez Očeva znanja i Njegove volje. Pa i kad nam se čini da nas prati nevolja za nevoljom, tragedija za tragedijom, nepravda za nepravdom – ti su događaji tek dijelovi grandioznog mozaika naših života, a slaže ga Gospodin svega stvorenja. Predajmo se, stoga, bez imalo straha Njegovoj mudrosti, istinoljubivosti i pravednosti. Tesarov sin iz Nazareta vladar je svega svijeta, Njegov je put posut zvijezdanom prašinom i osvijetljen veličanstvenim nebeskim tijelima. Njemu se utječimo i nikada nećemo biti u pogibelji. I kad nam se čini da spava, da ne mari za nas koji smo u smrtnoj opasnosti, da ne čuje kad Ga zovemo, da ne reagira kad Ga budimo – On je uz nas. Ako i ne vidimo Njegove stope u pijesku, to je sigurno zato jer nas nosi dok se probijamo kroz trnje i šikare koji priječe naš zemaljski hod do Neba. Amen.
p. Anđelko Sesar