Zah 12, 10-11
Gal 3, 26-29
Lk 9, 18-24
Isus Krist nije bilo tko da bi o Njemu ljudi mogli misliti kako ih je volja i što im padne na pamet. Njegova je osoba presudna za vlastit i opći spas čovječanstva, zato je i vjera u Krista presudna za spasenje svih duša. Isus ne dopušta da svatko sam o Njemu pjeva svoju pjesmu kako ga je volja.
Površnim i često smiješnim mišljenjima i odgovorima drugih Isus izaziva jasno Petrovo priznanje Krista Mesijom. I svakomu od nas Isus postavlja ovo pitanje: Što ti misliš, tko sam ja? Za koga me ti držiš? Odgovor na ovo pitanje pokazat će jesmo li kršćani i kakvi smo kršćani. Bilo bi besmisleno i uzaludno vjerovati u bilo što. Traži se ispravna i stvarna vjera, sa sigurnim sadržajem, odlučna i jasna kao jedan puta jedan, istinita i obvezujuća.
Petar, u ime kršćanstva i čovječanstva svih vremena, priznaje da je Krist – Pomazanik Božji. On nije ni Mojsije, ni Ilija, niti bilo koji drugi prorok. On je, dakle, Onaj kojega su svi spomenuti prethodnici slutili, sanjali, čekali, naviještali. Došao je. Riječ Pomazanik ili Mesija odnosila se na tadašnje židovsko shvaćanje Spasitelja, onoga koji donosi spasenje. To je, dakle, obećani, željeni, traženi Spasitelj koji će pomoći čovjeku i čovječanstvu. Petrov odgovor ujedno je odgovor na pitanje zabrinutog čovječanstva: Tko će nas izbaviti, spasiti? Ljudi su oduvijek vapili za jednom čvrstom i jakom osobom, čovjekom koji će pomoći u nevolji i uspostaviti red i pravdu. Možda je i Petar svojim priznanjem mislio na to. Ali, Isus nije osloboditelj od patnji koji će doći s legijama. On dolazi bez vojske, bez robova što mu veslaju na galijama. Zato Isus strogo zabranjuje svojim učenicima da o tomu ikomu govore, da ne bi time podupirali kriva mišljenja ili možda zavodljivim riječima hranili promašena nadanja. Petrov odgovor Isus prihvaća, ali za potpuno shvaćanje Spasitelja čovječanstva treba proći još malo vremena jer Sin Čovječji još treba mnogo pretrpjeti, biti odbačen i ubijen, a onda uskrsnuti.
Pomazanik, dakle Isus Krist, ne podiže nikakve bune ili ustanke. Ne vodi ratove, ne donosi patnju, ali sam mora mnogo otrpjeti. Patnjom donosi spas svijetu. Najprije će biti posramljen i ponižen, ali iza svega toga slijedi trijumf. Njegovo je prijestolje najprije križ, ali iza toga mjesto s desne Ocu. Bit će odbačen i ubijen, ali time će Njegova pobjeda biti fascinantnija, jačega odjeka i – konačna. Zaista izgleda paradoksalno: put preko patnje direktna je ulaznica za Kristovu slavu i spas ljudi. Povijesni put patnje kao put spasa i poganima je i kršćanima teško razumjeti, a kamoli prihvatiti. Pa ipak, Isus svima kaže da ovaj temeljni zakon ne vrijedi samo za Božjeg Pomazanika, nego i za sve Njegove učenike i nasljedovatelje Kristova nauka. Od njih se, s jedne strane, traži ljudsku patnju ublažavati, uklanjati, i srcem i fizičkom pomoći. S druge strane, patnju moraju podnijeti, izdržati, prihvatiti kao smišljenu i spasonosnu. Patnja kamo god krenuli – patnja i bol. Od rođenja do smrti. U svim našim zemaljskim lutanjima i traženjima, u svakoj sreći i radosti, svemu je podloga – patnja. Od prvog probijanja na svijet iz majčine utrobe, do najčešće strašno bolnog napuštanja svijeta. Jest, do svih velikih događaja dolazi se patnjom. Svojom ili tuđom. Ali po patnji ili nakon nje slijedi radost. Nakon porođajnih boli slijedi radost novog života u toplome naručju, nakon bolne operacije slijedi olakšanje, nakon suše – kiša, nakon oseke – plima, nakon kiše – sunce. Takav je život. Kao što se ljuska ploda mora razbiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i svi mi moramo upoznati bol. Tako trebamo prihvatiti svaku bol, nerazdvojivu od radosti. Bol će proći, kao što će proći i zima nakon koje ćemo dočekati svoje proljeće. Ne zaboravimo da smo mnogo svoje patnje sami odabrali, ali gorki lijek koji pijemo spravila je ruka Nevidljivoga.
Patnja i radost su nerazdvojne. Pjesnik Gibran kaže: „Zajedno dolaze. I kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.“ Što bol više ruje i raskapa naše biće, to u njega može stati više radosti.
Kršćani su često u kušnji da patnju prihvate prebrzo, bez otpora, iako je moguća neka promjena, pa i s velikim naporom ako je to potrebno. Pogani su pak u napasti patnju promatrati kao sramotu čovjeka, pa je nastoje pod svaku cijenu odagnati, ukloniti ili izbjeći. Tražimo pomoć Duha Svetoga kada ne znamo kada patnju šutke prihvatiti i ponijeti svoj križ, a kada joj se suprotstaviti, ispriječiti. Potresne su Isusove riječi: „Siromaha ćete imati uvijek uza se!“ Isto tako gladne, bolesne, obespravljene, ugnjetavane, utamničene… Patnja je čovječanstva neizbježna, ali zapamtimo, po njoj dolazimo Kristu.
Kršćanski se patnji hrabro može oduprijeti samo oružjem pravednosti i ljubavi. Tako je možemo pobijediti i nadvladati – strpljivo, mirno, dostojanstveno, uzdajući se u Gospodina. Oslobođenje čovječanstva od vlastite patnje na zemlji je nemoguće. Donijet će ga tek ponovni dolazak Isusa Krista. Amen.
p. Anđelko Sesar