2 Sam 12, 7-10. 13
Gal 2, 16. 19-21
Lk 7, 36-50
Još davne godine 1966. u kasnu jesen, kao dušobrižnik u bolnici srčanih bolesti u Beču, obilazio sam bolesnike. Dijelio sam im svete sakramente i s njima razgovarao. Jedan stariji gospodin, koji je dotad odbijao sve što sam u tom smislu nudio i savjetovao, jednoga se dana otvorio jer – kako je to sam rekao – više nije u sebi mogao nositi to breme. Zatražio je svetu ispovijed želeći konačno „isprazniti“ svoje srce…
Slično mi se dogodilo i s jednom djevojkom koja je umorila svoje tek rođeno dijete i završila u zatvoru. Budući da nije mogla nositi taj teret na duši, zamolila je časnu sestru da joj pozove svećenika za ispovijed. Djevojku sam našao jadnu i rasplakanu. Tražila je svetu ispovijed pa sam izvršio svoju svećeničku dužnost. U osjećaju rasterećenja – iskreno se zahvalila.
Nije nam poznato zašto je javna grešnica, o kojoj govori današnje evanđelje, kriva i od svih prezrena. Je li preljubnica? Je li također umorila svoje dijete ili mu nije ni dopustila da se rodi?
U svakom slučaju, kad je doznala da je Isus u gradu, nitko je nije mogao odvratiti od nastojanja da dođe do Njega. Uletjela je u farizejevu kuću u kojoj je Isus blagovao, klekla do Njegovih nogu gorko plačući, suzama mu močila noge i brisala ih vlastitom kosom, cjelivala ih i mazala pomašću.
U tome trenutku farizej, ionako sumnjičav, zaključuje da Isus ne može biti prorok. Da jest, znao bi da je ta žena velika grešnica. No, Isus, kao da je pročitao njegove misli, preduhitri ga prispodobom o dvojici dužnika. Budući da ni jedan nije mogao vratiti dugove (ni onaj koji je posudio pet stotina, ni onaj koji je posudio pedeset denara), obojici su dugovi bili otpušteni. Tko će, dakle, biti zahvalniji vjerovniku? Naravno, i farizej zaključuje, onaj koji je više dugovao. Pametnome dosta. Krist dalje ne treba razlagati svoje postupke, ali ipak to čini. Farizej se ne osjeća grešnikom, ali osuđuje ovu ženu što je kao pokajnica došla, cjelivala, pomazivala i prala Gospodinove noge, ne tražeći čak ni oprosta. Ne tražeći ništa do li samo malo utjehe u Kristovim skutima. Nije se osjećala dostojnom ni prići mu, a kamoli se uspraviti i tražiti malo Njegove pažnje. Ušla je pognute glave, gotovo krišom, želeći biti što neprimjetnija, plačući od raskajanosti i radosti što je u Gospodinovoj blizini. Krist je otpušta riječima: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“
Oprošteno joj je „jer ljubljaše mnogo“, a pred ljubavlju sve uzmiče, otvaraju se sva vrata. To su već osjetile mnoge žene kojima se Krist smilovao i koje su ga, od onda, pratile u stopu, vjerno i odano, kao malo koji muškarac: Marija Magdalena, Ivana (žena Herodova upravitelja) i mnoge druge… Farizeji kažu da je Isus pretjerano praštao bludnicama, ali spomenute su žene, nakon što Krist nije posramio njih nego njihove tužitelje, postale žene bez gorkih uspomena, slobodne žene koje više nisu hodale pognute glave, a ako bi je i pognule – bilo je to samo zato da ne izgube iz vida Gospodinove stope u pijesku. Ponovo su se rodile – ne kao Marija Magdalena, nego kao Mirjam, nova žena.
Svi smo grešni. Ne budimo poput farizeja, znajmo da je mnogo prašine i blata i ispred naših vrata.
Ta i svećenik iz „reda odabranog“, koji vrši svetu službu, često se osjeća grešnikom. Stoga više puta za vrijeme euharistijske službe moli Božje milosrđe za oproštenje. Zajedno s pukom moli pokajanje, onda „Gospodine, smiluj se“, prije navještaja evanđelja, dok pere ruke iza prikazanja i prije svete pričesti.
U razgovoru s farizejima o dvojici dužnika Isus ljudsku krivnju uzima kao realnost. Razlikuje samo veličinu krivnje. Kad Isus kaže da je dug obojici oprošten, želi istaknuti beskrajnu Božju dobrotu. Nema krivnje koja se ne bi mogla oprostiti. Stoga je i Kristova reakcija prema grješnici Njemu primjerena: „Oprošteni su ti grijesi“ (Lk 7, 48). Grješnicu nije bacio na koljena. Nije od nje tražio da nabroji svoje grijehe. Isus ne pita za vrstu i veličinu njezine krivnje. Nad njezinim pokajničkim držanjem izgovara riječi praštanja koje ju liječe. Te riječi stvaraju novog čovjeka. Sada je žena rasterećena i ponovo primljena u zajednicu. Sad opet može disati i živjeti.
Krivnja izvire iz srca, iz njega dolaze optužbe. Ono je više nego tjelesni organ. Kad se radujemo, radujemo se od srca, kad trpimo, trpimo u srcu. Zbog toga želimo otvoriti i tako olakšati svoje srce.
Božje milosrđe veće je od našega srca. Bog liječi dušu, vida joj rane, Njegov je dodir melem od mirisnih trava, a glas umirujući poput bonace. Susret s Isusom ženi otvara vrata prema toj sretnoj spoznaji. I mi smo uvijek u prilici to doživjeti s Bogom koji ljubi i prašta. To nam kaže današnje evanđelje.
Isto tako, evanđelje želi pokazati neraskidivu vezu između ljubavi i praštanja. „Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo“ (Lk 7, 47). Upravo ljubavlju Krist briše njezine grijehe. A ljubav je Bog. Ne može se živjeti mimo Boga, kao da ga nema. Grješnica iskazuje znakove ljubavi, vidljive znakove pokajanja i čeznuća za oprostom. Maže Isusove noge mirisnom pomasti, moči ih svojim suzama i otire vlastitim kosom. Ljubav, dakle, traži izvanjske znakove.
Isus, dalje, traži da ljubav prema ljudima bude uslužna: „Komu se malo oprašta, malo ljubi“ (Lk 7, 47). Ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima zapravo je jedna te ista. Kroz ljubav prema bližnjemu – Bogu iskazujemo vidljive znakove ljubavi prema Njemu samome.
I Crkva se pred svijetom treba priznati kao grješnica. Ovo evanđelje ne odnosi se samo na pojedinca kršćanina. I Crkvu kao instituciju pogađa ovo evanđelje. Isus je Petra tri puta pitao ljubi li ga, dok ga je grješnica lako i brzo uvjerila u svoju ispravnu ljubav. Nije li to jasan signal Crkvi da više razmisli o svojim postupcima pred Božjim narodom? Ne pogađa li to one koji se ograđuju od zaštite nerođenih? Je li opravdano zanemarivati mišljenje biskupa? Ne osjeća li se često da se vrh i temelj Crkve sve više i više razilaze?
Tek je (i jedino) papa Ivan Pavao II. pred cijelim svijetom priznao propuste Crkve, ne bježeći od činjenice da je i sama grješnica. Time je Crkva kod mnogih stekla poštovanje, ljudskost i simpatije, a da pri tomu ništa nije izgubila na ugledu. Štoviše, puno je dobila na vjerodostojnosti.
Nema grijeha koji nam Krist neće oprostiti ako se pokajemo. Otvorimo srca, ispovjedimo što nas tišti, raširimo krila neka Krist otkrije našu tajnu i neka svojim prstima zasvira na strunama naših srca. Amen.
p. Anđelko Sesar