1 Kr 17, 17-24
Gal 1, 11-19
Lk 7, 11-17
I u današnjemu evanđelju, kao i u onome prošle nedjelje, Isus čini čudo – opipljivo, vidljivo, stvarno, neobjašnjivo – čudo. Opet je sućutan prema jednoj majci, pred čijom ljubavlju sve mora ustuknuti, pa čak i smrt. Isus ne ozdravlja bolesnoga (to bi se još i moglo racionalno objasniti), nego oživljava umrloga! Za takvu „senzaciju“ nema racionalnoga objašnjenja.
Današnje evanđelje nastavlja se na čitanje Prve knjige o Kraljevima. Ženi koja je ugostila starozavjetnog proroka Iliju razbolje se sin. Ilija, sućutan prema dječakovoj majci, zazivajući na njega milost Gospodina, ozdravlja dijete. Time objavljuje milosrdnog Boga koji je uvijek spreman pomoći potrebitima.
U današnjem evanđelju pred vratima grada Naina susreću se dvije povorke. Jedna je sprovodna, u njoj je „mnogo ljudi iz grada“, odjevenih u crninu, plaču i nariču noseći umrloga, sina jedinca udovice. To je tužna povorka smrti. Mladića prate do njegova posljednjeg ovozemaljskog počivališta. Iza lijesa korača njegova shrvana majka. Muža je već pokopala, sad, eto, pokapa i sina. Kako će dalje sama, uboga? Tko će joj ispunjavati život? Za koga će i sama živjeti? Tko će se za nju brinuti nakon smrti obojice? Od sućuti s „udovicama i siromašnima“ ne živi se dugo.
Pred vratima grada s ovom se povorkom smrti susreće jedna druga povorka. Na čelu joj je Isus iz Nazareta, okružen „svojim učenicima i velikim mnoštvom ljudi“. On je na čelu povorke nade, obećanja i novog života.
Kad Isus ugleda majku, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!“. Zatim se približi umrlome mladiću i reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ I umrli oživje.
Evanđelje bilježi tek toliko. Bez većih detalja. Isus se nije raspitivao što se dogodilo tome mladome čovjeku; je li dugo bio bolestan; ima li majka ikoga tko će joj pomoći. To su uobičajena pitanja kad smo nemoćni pred smrću. Isus ništa ne pita. Zna kako je bolno izgubiti vlastito dijete, ništa drugo nije važno. Ništa ne znamo ništa ni o pokojniku, o njegovim snovima i planovima, o zahvalnoj djetinjoj ljubavi koja u sebi nosi blagoslov četvrte Božje zapovijedi. Ne znamo ništa ni o majci koja je u sinu sigurno vidjela smisao svog života, svoj oslonac, štap svoje starosti, oči svoje sljepoće.
Znamo tek da je svaka ljubav majke i djeteta neizmjerna.
Pred vratima grada bit će sjecište i susret dviju povorki. Koliko je u tome simbolike! Na kraju puta nije smrt! Ona je tek prelazak, mala noćna mora koju snivamo prije ulaska u vječnost, u novi život! Prije susreta s ophodnjom živih, spašenih, na čelu s Kristom!
Isusova povorka, sastavljena od učenika i mnogobrojnih sljedbenika obasjanih novom nadom, stiže u grad, nije važno odakle, kao slučajno, iako znamo da Krist uvijek stiže u ovu dolinu suza da bi nam olakšao bol i patnju. Susret ovih dviju povorki nije tek slučajnost, kako izgleda. Napetost, iščekivanje i drhtanje kulminiraju kada Isus uze pokojnikovu ruku. Još jednom taknule su ga suze jedne majke pred kojima se prigiba i ljubav Božja. Zašto Isus majci vraća sina? Je li njezina ljubav jača od Božje ljubavi pa je pobijedila u tom nevidljivom „nadmetanju“? Ne. Majka koja je svoga sina povjerila Gospodinu već je stekla Božje povjerenje i ljubav. Bog joj to i dokazuje ostavivši joj ljubljenog jedinca i na zemlji – a dug, nerazdvojan zajednički život tek ih čeka kada prijeđu u povorku života.
Majka i sin ljube i grle jedno drugo! Nakon mnogo mjeseci bolesti sin ustaje i grli staru majku, izmučenu od bdijenja i brige. Kako je to čudesno! Naš Gospodin oživljava mrtve! Kako je poslušna Njegova podanica Smrt! Kako se ponizno uklanja pred Njegovom zapovijedi! Zašto da je se bojimo kad je i ona u Njegovoj službi? On je njezin gospodar, ona njegova sluškinja. Na Njegovu zapovijed privodi mu i sinove i kćeri, i majke i očeve… A onda On odlučuje hoće li im darovati život vječni u beskrajnim prostranstvima novoga doma ili će ih još malo ostaviti sa zemaljskom obitelji koja ih je rodila i odgojila po Gospodinu i za Gospodina.
Nad lijesom pokojnog mladića iz Naima zarumenila se zora uskrsnuća. Pokojni sin jedinac, premda već hladan i beživotan među daskama lijesa, ali nošen na Božjoj njivi, stigao je pred vrata vječnosti. I njega je, kao i sve nas, Gospodin upisao na svoj dlan. Ostavio ga je da, zajedno sa svima nama, i on još malo čeka. Jer sigurno će doći dan kada će svi usnuli u Gospodinu čuti Njegov glas i opet oživjeti.
Molimo za našu mladež. Učimo ih pristupati stolu Gospodnjemu po kojemu će se susresti s Isusom čudotvorcem. Ne etiketirajmo našu mladež kao gotovansku, nesposobnu, ogrezlu u komociji, lijenosti, apatiji i svakom drugom grijehu. Pred njima su mnoga iskušenja njihovih zlokobnih vremena. Pomognimo im da se priključe Isusovoj povorci života i ljubimo ih kao što je majka ljubila svoga jedinca. Bog pohodi svoj narod! Ne bojmo se smrti. Ne zaključujmo da je Bog jači od nje. Ne, ona nije ni približno jaka da bi se mogla makar probati jačati s Gospodinom. Ona je tek Njegova službenica, rijeka koju moramo pregaziti da bismo došli na drugu obalu. I ja često, nakon sprovoda, žurim na vjenčanje ili krštenje. I ne vidim u tome dvije teško pomirljive krajnosti. Iz sprovodne povorke priključim se radosnoj povorci slavljenja života novoga krštenika. Takav je zemaljski život. Smrću nismo nestali! Ponovo smo se rodili u svojoj djeci, unucima, praunucima. A mi smo prešli na drugu obalu, na „zasluženi odmor“, i da napokon opet susretnemo one čija smo mi djeca, unuci ili praunuci. Amen.
p. Anđelko Sesar