Post 3, 9-15
2 Kor 4, 13 – 5, 1
Mk 3, 20-35
Današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka podsjeća nas na početak naše ljudske propasti. Od trenutka kada smo protjerani iz Edena počinje naša zemaljska muka i naše grčevito nastojanje da se spasimo. Iako na prvi pogled današnje starozavjetno čitanje nema veze s evanđeljem, veza je itekako uočljiva. Poveznica između današnjega čitanja i Markova evanđelja je neposluh. Upravo onako kako su prvi ljudi bili neposlušni Ocu koji ih je stvorio, tako su neposlušni i svi oni koji ne slušaju Gospodina nego majku, oca, braću ili bilo koji drugi „autoritet“, a ne riječ Gospodnju.
Onako kako su se od Oca Stvoritelja okrenuli Adam i Eva, nasjevši na nagovor zmije i zagrizavši jabuku s drveta spoznaje – tako smo i mi željni spoznaja tajni koje ne možemo dokučiti jer nismo ravni Bogu, koliko god neki od nas nastojali doći do „neslućenih visina“. I ne samo to. Neposluh nas je pretvorio u lažljivce, deformirao nas, otkrio našu metaforičku (a ne tek doslovnu) golotinju, bijedu i slabost. Posramljeni i protjerani iz raja, ispaštat ćemo dovijeka, a spasa nam nema bez obraćenja. Grijeh koji se uselio u ljudski rod postao je sastavni dio njega, kao opterećujući kao neizlječivi hendikep, pa su naivni ili čak bezumni oni koji optimistično pomišljaju da nam je moguće osloboditi ga se i odbaciti ga bez Božje intervencije, odnosno bez pokajanja, skrušenja i poslušnosti. Isus obznanjuje u evanđelju: „Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, ali…“ Upravo taj „ali“ treba biti naša kočnica, znak upozorenja. Bogu treba biti odan i poslušan. Poslušnost je zapovijed bez koje je teško doći do, kako sveti Pavao u poslanici Korinćanima kaže, „zdanja od Boga, doma nerukotvorenoga, vječnoga utočišta na nebesima“.
I u današnjemu je evanđelju riječ o neposlušnosti, iako ju je teško pronaći iza optužbi predbacivanja kojima su pismoznanci i farizeji uporno i neumorno napadali Isusa, tvrdeći da je Njime ovladao nečisti duh. Ljubomorni na Kristovu „popularnost“ među pukom, nastojali su ga na svaki mogući način diskreditirati, lažno ga optužujući da je skrenuo umom, da „surađuje“ sa samim Sotonom, da upravo po Belzebubu, poglavaru đavolskome, izgoni đavle.
Isus im ponovno odgovara u prispodobama, nastojeći ih uvjeriti da Sotona ne može istjerivati samoga sebe. Ne može opstati razdijeljeno kraljevstvo, kao ni razdijeljena obitelj, pa prema tome ni raskoljeni đavao. Ne može se hodati po kući Jakoga i pljačkati je ako se prije toga Jakoga ne sveže. Krist negira njihove optužbe naglašavajući neizmjernu važnost Duha Svetoga, neodvojivoga dijela sebe samoga, riječima: „Sve će se oprostiti sinovima ljudskim… no pohuli li itko na Duha Svetoga, nema mu oproštenja dovijeka, krivac je grijeha vječnoga.“ Dakle, neki se grijesi ne praštaju, oni su bremenita popudbina do konca života. Čovjek će čitavoga života osjećati sram zbog vlastite golotinje, i to je stigma koje se nikada neće riješiti. Tu uočavamo paralelu između starozavjetnoga i novozavjetnoga pravila. Tijelo će postati nešto oko čega će se ubuduće uvijek lomiti koplja – ono će biti predmet požude i iskušenja, ljepote i gadljivosti. Ono je vrhunac Božje kreativnosti, a danas oružje i adut u eksploatiranju vlastite ljepote, ili pak tužna vreća u kojoj je zarobljen još jadniji duh. Iako (prema prvotnoj Božjoj zamisli) hram i šator duše, tijelo je danas bijedni ali uporni dirigent svih naših poteza, u kojemu je duša nerijetko zarobljena, pa ono vodi nju umjesto ona njega.
Ponovno ušutkani jednostavnošću i logičnošću Kristove samoobrane, pismoznanci posežu za najbanalnijim odvraćanjem Njegove pažnje, nastojeći Ga ušutkati i rastjerati svjetinu okupljenu oko Njega. Kažu Mu da ga traže majka i braća. No, Krist, prozrevši njihovu nakanu da ga otjeraju iz Kafarnauma u kojemu je boravio i propovijedao, i u kojemu kao da je našao svoje zemaljsko utočište, pita: „Tko su moja majka i moja braća?“
Iako to Kristovo pitanje zvuči osorno i pomalo omalovažavajuće za obitelj i učenike, ono je samo na prvi pogled takvo. U biti, tim je pitanjem Krist rekao da nema povlastica, prečaca, veza i nepotizma do Kraljevstva nebeskoga. Kristova su majka braća svi okupljeni oko Njega, svi koji u srce pohranjuju Njegove riječi, svi koji se guraju oko Njega ne bi li se dotakli Njegovih skuta i pronašli Istinu u Njegovim propovijedima. Svatko tko vrši Božju volju, Njegov je brat, Njegova sestra, Njegova majka.
Takvim tumačenjem izbjegao je još jednu napetu zamku, ponovno se očitovao kao Sin Božji, nije nasjeo na laž i sentiment potraživši voljenu majku i braću, nego je potvrdio da nema ljudske povlastice u pristupanju Kraljevstvu Božjemu. Do njega dolaze samo oni koji vjeruju Kristovim riječima i koji su spremni vršiti djela ljubavi, a ne oni koji lažima i klevetama kaljaju druge, optužujući ih da su prijatelji samoga Sotone, da je u njima Nečisti i Nečastivi, da čudesa koja čine nisu od Neba nego iz Ponora. U svojoj nemoći posežu za najnižim sredstvima dezavuiranja Božjega plana. Žele iskoristiti Kristove najbliže i najmilije za provedbu svoga plana. Dakako da Krist iznad svega voli svoju majku i svoju braću, ali shvaća da su oni tek mamac na koji bi se trebala uhvatiti krupna riba. Oni koji iskorištavaju slabe i nemoćne, odnosno ljubav zbog koje je svaki čovjek spreman podmetnuti leđa za voljenoga brata, bit će i sami ulovljeni u vršu bez izlaza, načinjenu od vlastite mreže spletki i zloće. Mnogo je zavidnih, taštih, suverenih, onih koji se ne boje Boga ni Božje osvete. Mnogo je onih koji zagrizaju zabranjeno voće s drveta spoznaje, ne sluteći da im razjareni Bog može zauvijek uskratiti povratak kući, u raj. Mnogo je onih koji iskorištavaju našu ljubav prema braći i obitelji ne bi li nas slomili, namamili u zamku, ulovili kao ovcu koja je došla biti uz drugu iz stada, zarobljenu u glibu iz kojega se bez pastira ne može izvući. Mnogi nastoje iskoristiti naše slabosti i upotrijebiti ih kao oružje protiv nas samih, ucjenjujući nas i razoružavajući. Krist na to ne nasjeda. Oni možda i mogu razrušiti zemaljski šator, ali nerukotvoreno zdanje od Boga, koje spominje sveti Pavao u današnjoj poslanici, nikada neće razrušiti niti će mu poljuljati temelje. Amen.
p. Anđelko Sesar