Iz 63, 16b-17. 19b. 64, 2b-7
1 Kor 1, 3-9
Mk 13, 33-37
Počela je nova crkvena godina, crkveno doba, vrijeme Adventa, uvijek radosnog došašća Spasitelja našega – Isusa Krista. Crkveni oci govore o Isusovom trostrukom dolasku, o Njegovu dolasku u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti. Dolazak u prošlosti zbio se one svete noći kada se Isus rodio u štali u blizini Betlehema, da bi nas kao čovjek i učitelj poveo pravim putem. Dolazak u budućnosti, onaj koji tek ima uslijediti, kad će Isus doći na koncu svih vjekova, zove se paruzija. Tada ćemo stati pred lice Božje, suočeni sa svime što smo u svojim životima napravili (ili s onim što nismo napravili), da bi nam po pravdi bilo odmjereno, kako stoji u Pismu. Kristov dolazak u sadašnjosti svaki je Njegov ponovni dolazak u naša srca i naš svakidašnji život, svako Njegovo navraćanje u naše misli i naše dane.
U današnjem odlomku iz Markova evanđelja, suprotno očekivanjima i vremenu Adventa, ne susrećemo se s prvim Isusovim dolaskom, onim koji se zbio u prohladnoj mediteranskoj noći, u štali izvan grada, pored magareta i vola, u sirotinjskim jaslama. Današnje evanđelje suočava nas sa zastrašujućim popratnim događajima koji će prethoditi Kristovu drugomu dolasku. Ovom definitivnom i konačnom dolasku, koji će teološki označiti svršetak ljudske povijesti, prethodit će velike nevolje, neobjašnjive kozmičke pojave i apokaliptični znakovi koji će ići prema tomu da se žito odvoji od pljeve, kako to već Ivan Krstitelj najavljuje u svome govoru o Mesiji.
U današnjem odlomku Isus objašnjava kako će se to dogoditi. Upozorava da će najprije doći „velike nevolje“ o kojima je govorio u prvome dijelu svoga govora kada je bilo riječi o zavođenjima, ratovima, potresima, gladi, kao i progonu kršćana koji će uslijediti. Najavljivao je da će sunce pomrčati i da mjesec više neće sjati… Da će zvijezde s neba padati, a sile se nebeske pokrenuti… Doći će do takve kozmičke promjene da će se i Zemlja poljuljati.
U taj dan Isus će doći na oblacima, kako kaže prorok Izaija – „razderat će nebesa i sići“, i svi će Ga moći vidjeti kao što su ga apostoli gledali kada je uzlazio na Nebo, kako nam svjedoče Djela apostolska. Drugim Isusovim dolaskom konačno će započeti najavljivani Sud svijetu. Anđeli, koji će poput vojske Gospodnje biti poslani na ovu finalnu bojišnicu, pokupit će sve zavodnike i zločince iz Kristova kraljevstva i baciti ih u ognjenu peć. Izabrane i spašene će, kao što nam kaže prispodoba o žitu i kukolju, okupiti i povesti u Nebo, gdje će pravedni sjati kao sunce u kraljevstvu svojega Oca.
U odlomku današnjega evanđelja Isus je potpuno jasan, eksplicitno najavljuje Onaj Dan, decidirano ga nagovještava, upozoravajući na strogu selekciju koja će uslijediti. Taj se aspekt naše vjere često zanemaruje, mada ga nipošto ne bismo smjeli nijekati. Vječna kazna postoji. Ne budimo licemjerni kada govorimo: „Ako je Božja ljubav neizmjerna, a Njegovo milosrđe beskrajno, onda sigurno nema pakla.“ Ima ga. Postoji vječna kazna za one uistinu tvrda srca, okorjele u bešćutnosti, zaglibile u kalu grijeha i amorala. Isus nam nije zatajio te velike i ozbiljne trenutke koji stižu, nije nas ostavio u neznanju u odnosu na našu budućnost i završetak svijeta. Čak nam daje i pomoćne upute na našemu putu, da se ne iznenadimo kada se sve to bude događalo. Kratko nas i oštro upozorava da bdijemo! Da budemo budni! Taj će Dan doći, samo ne znamo točno kad. Kad bismo znali, vjerojatno bismo se svi, barem kampanjski, koji dan ranije psihofizički pripremili, pribrali, revidirali svoja djela i nedjela, i nastojali se barem pomiriti s Gospodinom. Samo, bi li to bilo iskreno ili zbog, eto, neizbježnog kraja? Ljudi koji umiru od raka i kojima su liječnici predvidjeli još svega dva-tri mjeseca života, nastoje – barem za kraj – živjeti drugačije nego do tada. Jednom sam čitao oproštajno pismo gospođe koja je bolovala od jedne takve neizlječive bolesti. Napisala je da bi život provela drugačije da je znala da mu se približava kraj: da bi manje pričala, a više slušala; da bi češće pozivala prijatelje na večeru, ne mareći za umrljani tepih ili izblijedjeli trosjed; da nikada kad je lijepo vrijeme ne bi zatvarala prozor automobila samo zato da joj vjetar ne pokvari frizuru; da bi jela na novom trosjedu u dnevnoj sobi ne mareći za mrlje i mrvice; da bi uživala sjedeći na travi ne brinući se za neoperivu zelenu boju na novim hlačama; da nikada ne bi kupovala nešto zato što je praktično i jer ima doživotnu garanciju; da ne bi prvo tjerala djecu da operu ruke kada bi došla iz vrtića, nego bi ih najprije dugo, dugo grlila; manje bi plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući pravi život; ne bi čekala da devet mjeseci trudnoće što prije prođe, nego bi svakodnevno uživala u novome životu koji se u njoj rađa, tako pomažući Bogu ostvariti svoj čudesni naum… Život je lijep i kratak, ne zamarajmo se materijalnim i uživajmo u darovanim danima.
Isus nas stalno upozorava da živimo svoje dane kao da su nam posljednji, da uvijek budemo pravedni i Njemu odani, da ne kalkuliramo s time koliko nam je vremena preostalo jer nikada ne znamo kada će se gospodar vratiti s puta. Uvijek zaključujmo svoje zemaljske „poslove“, dovršavajmo započeta djela, živimo tako da nas Kristov dolazak ne može (neugodno) iznenaditi. Budimo milosrdni i blagi, uvijek živimo s Isusom, okrenuti licem prema Bogu, a leđima grijehu. Tko malo moli ili uopće ne moli, neka se već sada promijeni i počne moliti; tko je navikao na psovke, neka prestane psovati; tko zanemaruje nedjeljne Svete mise, neka se ogrne i obuje i krene na susret s Gospodinom. Prorok Izaija kaže: „Svi postadosmo nečisti i ko haljina okaljana sva pravda naša! Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnese. Nikoga nema da ime tvoje prizove… Jer lice si svoje od nas sakrio i prestrašio nas krivicama našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac; mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih!“
Budnost koju Krist zahtijeva znači odvraćanje od grijeha, nemara, površnosti, ignoriranja, samoživosti i sebičnosti. Bdijenje znači okretanje Trojedinom Bogu. Ako čovjek živi prema Gospodinovim uputama, onda je svakoga trenutka spreman stati pred lice Božje i ne treba se bojati ponovnog Isusova dolaska.
Došašće je. Vrijeme je da sami sebe pogledamo u Božjem svjetlu, u Svetoj ispovijedi – sakramentu pomirenja s Bogom, s Crkvom i bratom čovjekom. Ne odgađajmo to za koji drugi put, možda ga neće biti. Bdijmo, budimo spremni za konačni susret – zaključenih poslova, dovršenih misija, ostvarenih nastojanja. Umiveni, odjeveni, obuveni. Spremni.
U noći Kristova rođenja počela je povijest našega života i povijest spasenja. On, Alfa i Omega, Otac u Sinu i Sin u Ocu, započinje svoj misijski hod i daje nam novu priliku da krenemo ispočetka, slijedeći ga u stopu kamo god krenuo, vjerno i odano, do svršetka svijeta. Amen.
p. Anđelko Sesar