1. Ned.kr.god. – Krštenje Gospodinovo

Pater Anđelko

Iz 55, 1-11
1 Iv 5, 1-9
Mk 1, 7-11

Na Jordanu je Isusa krstio Ivan Krstitelj kojemu su i mnogi drugi dolazili da ih uroni u tu rijeku, na taj način simbolički prihvaćajući jednoga Boga, Jahvu. Ivan je propovijedao askezu, pozivao narod na obraćenje, na promjenu dosadašnjeg načina življenja i krstio krstom pokore. Sam Isus podložio se tome zakonu. Dolazeći pred Ivana i primajući njegovo krštenje, podložio se volji svoga Oca i po­nizno stao u red s grešnicima.

Današnji je dan novi blagdan u Katoličkoj crkvi. Do sada ga na poseban način nismo slavili, ali saborski su oci Drugog vatikanskog koncila, nadahnuti Duhom Božjim, odlučili uspostaviti i ovaj blag­dan kao važan dan u Katoličkoj crkvi.

Zašto se Isus, uopće, dao krstiti? Pa on je bez grijeha, a krsti­ti se treba samo grešnik, makar bio inficiran samo istočnim grijehom. Isus je rođen bez toga grijeha koji je i danas predmet mnogih rasprava i teoloških razmirica. Zbog toga su se pitanja i unutar Crkve razišle i samostalno oformile razne struje. Dok jedni smatraju da je istočni grijeh Adamov grijeh (jer smo svi mi, ljudski rod, u Adamu sagriješili iznevjerivši Boga, nakon čega smo istjerani iz Edena), grijeh koji se prenosi rađanjem a ne nasljedovanjem, te se ne može „sprati“ ni na koji način osim krštenjem (Trident), ali da čovjek još uvijek ima slobodnu volju othrvati se svakome daljnjem grijehu i spoznati Boga – drugi smatraju (reformatori) da je Adam, uzimajući sa zabranjenog stabla spoznaje, iskvario svoju narav, a time i narav svakoga od nas, te da mi više ne postupamo po vlastitoj slobodnoj volji, nego po naputcima koje nam daje Bog ili šapće sam sotona (ovisno o tome kome smo se skloniji prikloniti) jer smo jednostavno po prirodi postali kolebljivi, neodlučni, skloni grijehu. Stoga žene plod svoje ljubavi rađaju u mukama, a ovaj je zemaljski život obična dolina suza, muke i patnje; zato nas sve čeka smrt koja je rijetko kad brza i lagana. Kako li je bilo prije Adamova sagrješenja? Bog je dobar i zlo ne potječe od Njega, dakle uzroke zla treba tražiti u čovjeku a ne u Bogu. Jesu li prvi ljudi u raju zemaljskome živjeli u skladu s Bogom? Jesu li bili prisni prijatelji u svijetu bez boli, patnje, muke? Kako bi to bilo da se, po Adamu, nismo odmetnuli? Zašto je i Marija rađala u bolovima? Odgovor je posve jednostavan. Zato što je Krist cijeli svoj život proživio kao čovjek, a tako je i umro – u najgorim mukama. Nikada se nije odrekao svoje ljudske ranjivosti, nikada nije pokazao svoju božansku snagu i moć, pa ni u trenutcima kada bi to bilo najrazumljivije – na križu. Nije nasjeo na provokaciju koja podsjeća na iskušenje u pustinji: „Ako si Sin Božji, spasi se!“ Ne. Krist je u svemu – rođenju i smrti – prihvatio svoje čovještvo, svoju ljudsku nemoć.

Činom krštenja već na početku svoga života peremo grijeh koji nam je urođen. No, ljudi koji su se poželjeli krstiti u Jordanu nisu imali na umu tako duboke teološke ciljeve. Oni su se jednostavno željeli odreći svoga dosadašnjeg zemaljskog života. Osjećali su da im je život prazan, da ne žive kako bi trebalo, da je Jahve jedan i jedinstven, a da su drugi bogovi, zaduženi svaki za svoj „sektor“, samo izgovor za počinjene grijehe (npr. ako voliš piti – opravdavaš se da slaviš Dioniza; ako si sklon preljubu – veličaš Amora, Erosa, Kupida; ako si konfliktan ili ratoboran osvajač – tvrdiš da tobom upravlja Mars ili Ares itd.).

Iako bez ikakvoga grijeha, Isus je krštenjem dao primjer drugima, a tu je istaknut i mesijanski značaj toga događaja. Isus poniz­no staje u red s grešnicima. On je Janje Božje koje tako na sebe uzima grijehe svijeta. Ovo Isusovo krštenje u Jordanu navješćuje i pripravlja Njegovo krštenje u smrti, pa je tako čitav Njegov javni život, Nje­govo javno djelovanje uokvireno dvama krštenjima.

Dakle, prvi Isusov samostalni javni korak iz Njegova mladenačkog života vodi ga na rije­ku Jordan, gdje je sveti Ivan Krstitelj propovijedao krst pokore. I Isus se želi krstiti “da se sve ispuni.” Kruna Isusova krštenja je silazak Duha Sve­toga u obliku goluba i glas nebeskog Oca koji obznanjuje Isusovo božansko sinovstvo riječima: “Ti si sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Božanska radost Boga Oca izlijeva se na Njegova jedinorođenoga Sina. Snaga tog svečanog i veličanstvenog uzvika upravlja Isusa u pustinju, u tišinu, samoću, post i molitvu, gdje biva podvrgnut najgorim kušnjama. Isus uspijeva odoljeti umilnome glasu sotone i njegovim primamljivim ponudama. Ne nasjeda na njegove teološko-filozofske podvale i provokacije, ne upada u biblijskim citatima argumentirane i u biblijsko ruho zaodjevene zamke. Isus je ustrajan, čvrst, mudar i jak. Tako, nakon  krštenja i silaska Duha Svetoga počinje Isusovo javno mesijansko djelovanje.

Isus je pokornički pristupio krštenju. Sveti je Ivan prije takvoga krštenja zahtijevao obraćenje, metanoju, promjenu mišlje­nja, odricanje od dosadašnjeg načina života, neki unutarnji prevrat, osobnu duhovnu revoluciju. Isus je opravdavao takav „drastičan“ rez u životu. Smatrao je da postojeći odnosi nisu ni vječni i nepromjenjivi. On blagoslivlja siromašne, gladne, žalosne – tvrdeći da će se po svojoj boli i čežnjama naći pred vratima nebeskim. Milosrdnog Samaritanca iznosi kao primjer nečega što je Bogu milo. On izgovara onaj “jao” farizejima i pismoznancima koji su držali samo do izvanjskog, materijalnog, samo do forme.

Krist, pristupajući pokorničkom krštenju, čuje riječi Oca: “Ti si sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina.” Time postaje svjestan svoga mesijanskog posla­nja. Prihvaća tešku ulogu, ali ne misli na svoj mučenički završetak. S radošću kreće među ljude da kao Pomazanik u njima pronađe ono dobro što se šćućurilo i sakrilo u njihovoj nutrini, ustuknuvši pred nedaćama vremena koje su čovjeka okamenile za svaku sućut i čovjekoljublje.

Tako krštenje Isu­sovo naznačuje početak one mesijanske revolucije koja briše stari način življenja i umjesto Staroga uspostavlja Novi savez. Ne mijenjaju se samo mali ljudi – ribari, radnici… Obraćenje zahvaća i učene ljude, tvrdokorne sljedbenike samo Mojsijeva zakona. Promjena dosadašnjeg načina života, uranjanje u rijeku koja briše sve grijehe (simbolika odricanja od svega dosadašnjeg, što je bilo sklono grijehu), treba zahvatiti sve: studente, akademike, teologe, biskupe… Naš se život mora reformirati, restrukturirati, ali ne tek formalno – službenim prihvaćanjem Novoga, Kristova zavjeta, nego iz korijena, sadržajno – življenjem kako nas je Krist poučavao. Stara barokna slika u novom, modernom okviru ne djeluje ljepše i bolje, štoviše, gubi na lje­poti i snazi. Da se izrazimo biblijski, novo je vino za nove mješine.

Mesijanska revolucija počinje s čovjekom. Ona se sastoji u unutarnjem pomlađivanju, osvježavanju, u  unutarnjoj dinamici, u stalnoj spremnosti na reviziju vlastitih gledišta i načina dosadašnjeg življenja. Neka nas divna krsna voda „dezinficira“ iznutra i izvana. Neka se bijela haljina našega krštenja nikada ne zaprlja. Neka nestanu sve prepreke koje su nas do sada dijelile od Boga. Nađimo se u istoj rijeci koja spaja naše dvije obale – zemaljsku i nebesku. Ujedinimo se u tome susretu, čisti i spremni za novi početak. Amen.

 

p. Anđelko Sesar