Poštovana i draga braćo i sestre, dragi prijatelji;
Vjerujem da vam je poznato kako se na ruskom jeziku za nedjelju kaže – voskresenje. Hrvatsko nazivlje za dane u tjednu jako je simbolički naglašeno i vrlo originalno, a od toga su još ljepši nazivi za mjesece. Lijep je i sugestivan naziv za dan Gospodnji – nedjelja. Taj prvi dan nakon proslave židovskoga blagdana Pashe, dan Isusovog uskrsnuća. Ili voskresenja, kako bi rekla istočna braća. Lijepi su podsjetnik i prozivnik savjesti oni stavili. Čak i ljepši od naše nedjelje, rekao bih.
No, čini se da je jako malo od sadržaja voskresenja ostalo, kako u njih tako i kod nas od naše ne-djelje i našega ne-delanja. Možda će nam današnja nedjelja Uskrsa biti doista „Dan posvećen Gospodinu“, na što nas poziva i opominje Božja zapovijed. No, mnogima će na žalost biti to možda jedna od rijetkih nedjelja u godini, bilo kao dan Gospodnji ili kao dan ne-djelanja. Neki će biti neodgovorni za svoj duhovni život i zanemarivat će Božji glas u sebi svojom krivicom, a nekima neće biti moguće posvetiti taj dan Gospodinu ali niti ne-delanju, odnosno odmoru.
Uskrs je dan kada bi svaka krštena duša trebala napraviti reviziju svojih ne-djela u nedjelje u godini. Koliko smo svake nedjelje zauzeti oko spomena proslave Gospodnjeg Uskrsnuća?! Tako nam teško izdvojiti jedan sat u tjednu za Boga!? Ako i ne cijenimo 14 stoljetnu vjerničku baštinu hrvatskoga naroda, onda cijenimo bar Božju pedagogiju! Nije li On rekao da je nedjelja radi nas i radi našega dobra, ali i našega zdravlja. Duhovnoga i mentalnoga, fizičkoga. Stoga Božji čovječe, spomeni se toga dana! Ili ti možda odgovara kad te Psalmist proziva: „ne budite kao konji ili mazge, bez razuma; divljinu im krotiš vođicama i uzdom…“ Jesmo li divljaci ili narod duboke vjere i kulture, izdanci i potomci mnogih svetaca i orijaša kršćanstva i čovjekoljublja!? Mi želimo biti u životu sretni i živjeti u blagostanju… Može li toga biti bez blagoslova Onoga koji je stvorio i posvetio naše dane?! Stoga vratimo nedjelji njezinu svetost. Ovaj poziv je poziv svakog dobronamjernog čovjeka, poziv koji nadilazi vjeru ili nevjeru. To je poziv za svakog čovjeka i za cijelo društvo. Ili kako kaže Uskrsna Posljednica: sa životom smrt se sasta, i čudesna borba nasta… Što kad se dogodi taj susret tebi i meni?! Nije li možda vrijeme da u svoje nedjelje damo malo i Bogu prostora? Ne bi li vrijedilo konačno sa pjesnikom promisliti o stihovima: „… za let si, dušo stvorena; za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.“
Uskrsli je stalno na našim putevima ali stranputicama. Kao ono i učenicima u početku, tako i nekima ne bijaše dano da ga prepoznaju. No, mi krštenici nemamo pravo na tu ispriku. Duha smo Božjega primili i nastojmo ne ugasiti stijenja vjere što tek tinja. Mi kršćani nismo optimisti. Daleko smo više od toga. Mi ispovijedamo Uskrsnuće mrtvih i život vječni! Svake nedjelje/voskresenja, a ne samo jedne u godini. Ako to ne činimo, kako će nas Isus prepoznati svojima?! Po kojem drugom kriteriju se može biti svjetlo svijeta i sol zemlje!?
Mir vam i blagoslov od Uskrsloga Gospodina i Spasitelja Krista!
fra Vitomir Glavaš, župnik i gvardijan