U subotu, 7. veljače 2015. godine u 12.00 sati u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu započeli su sprovodni obredi za pokojnog patra Antu Gašparića. Misu je u prisustvu fra Josipa Blaževića, provincijalnog ministra hrvatske Provincije, fra Milana Kosa, provincijalnog ministra slovenske Provincije, pedesetak svećenika i četristotinjak vjernika predslavio mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski. U svojoj propovijedi mons. Mrzljak naglasio je jednostavnost patra Ante u služenju bližnjima i njegovu neumornu skrb za bolesnike i umiruće. Nakon svete mise od patra Ante su se oprostili fra Josip Blažević, provincijalni ministar, fra Milan Kos, provincijalni ministar, fra Zdravko Tuba, u ime članova Vojske Bezgrešne, prečasni Stjepan Mostečak, u ime topličkog dekanata, gosp. Mladen Smoljanec, u ime pastoralnog vijeća župe Novog Marofa, gosp. Ivica Šantek, u ime pastoralnog vijeća župe Mađarevo i fra Vitomir Glavaš, gvardijan novomarofskog samostana. Nakon svete mise tijelo pokojnog fra Ante ispraćeno je na mjesno groblje u Madžarevo. Obrede na groblju vodio je fra Josip Blažević, provincijalni ministar.
* * *
(Oproštajni govor provincijalnog ministra fra Josipa Blaževića na sprovodu fra Ante Gašparića, u Novom Marofu, 7. veljače 2015.)
Umro je veliki apostol Bezgrešne, nacionalni upravitelj “Vojske Bezgrešne”, neumorni provincijski promicatelj duhovnih zvanja, dugogodišnji bolnički kapelan, čovjek koji je prkosio svojoj dobi, vječno u pokretu i na proputovanju, nikada ostarjeli o. Ante Gašparić.
O. Ante Gašparić, franjevac konventualac, član samostana sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu, umro je nakon teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima, u ranu zoru 5. veljače 2015. godine, u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti u Novom Marofu, u 84. godini života, 65. godini redovništva i 57. godini svećeništva.
Ante (Martin) Gašparić, sin Mihovila i Barbare (r. Crnjak), rođen je 15. siječnja 1932. godine u Molvama. Nakon osnovne škole ulazi u isusovačko sjemenište u Travniku do početka rata 1941. godine. Po završetku rata ulazi u Red franjevaca konventualaca.
Molvarski župnik u svojoj preporuci od 2. rujna 1946. piše: “Sa strane ovog župnog ureda najtoplije se preporuča molba Martina Gašparića iz Molva kojom moli da bude primljen u franjevačko dječje sjemenište na Svetom Duhu u Zagrebu. Dječak je uzornog kršćanskog vladanja, često prima sv. sakramente, prema potrebi ministrira i pomaže u crkvi. Po dosadašnjem dječak daje dojam da će se zaista posvetiti redovničkom zvanju.”
Privremene zavjete položio je 8. rujna 1950. u Zagrebu.
Svečane zavjete položio je 5. kolovoza 1956. u Cresu.
Za đakona je zaređen 22. ožujka 1958. po rukama mons. dr. Franje Salis-Seewisa, pomoćnog biskupa zagrebačkog, a za svećenika ga je zaredio nadbiskup Franjo Šeper, 29. lipnja 1958., u zagrebačkoj katedrali.
Borbe s komunistima
Provincijal o. Pio Polonijo dodijelio ga je samostanu sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima, gdje će provesti pet godina, od 1960. do 1965. Iz tog razdoblja, 8. listopada 1964. godine, o. Ante je predsjedniku biskupskih konferencija u Zagrebu i Provincijalatu franjevaca konventualaca uputio službeni dopis iz kojega su razvidne poratne teškoće na koje je nailazio: “Biskupski ordinarijat u Đakovu imenovao me je nastavnikom vjeronauka za djecu osmogodišnje škole u Vinkovačkom Novom Selu (…). Iako je Ustavom čl. 39. i 46., te članom 1 Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica zajamčena sloboda savjesti i vjeroispovijesti, nastavnik osnovne škole u Vinkovačkom Novom selu Nikola Dobre sistematski već drugu godinu učenicima iste škole javno govori pred cijelim razredom: ‘Bog ne postoji, ne idite na vjeronauk i u crkvu, jer od toga nemate nikakve koristi, čujete samo gluposti, popovi su idioti, i nisu nikakvi ljudi, za vrijeme rata ubijali su djecu i ljude i kada bi sada izbio rat, onda bi svećenici prešli na neprijateljsku stranu, te bi nas ponovno ubijali i možda bi koga od vas koji ide na vjeronauk p. Ante prvoga ubio.”
Na kraju ovog pisma, a prije samog potpisa, susrećemo sintagmu koja će obilježiti životnu korespondenciju o. Ante: “Odani u Kristu i Bezgrešnoj“.
Zauzimanje za liturgiju
Provincijalni ministar fra Marijan Žugaj, dekretom od 15. prosinca 1965. godine, o. Antu imenuje gvardijanom novoosnovanog samostana Bezgrešnog Začeća u Vinkovačkome Novom Selu, sa zadatkom da sve uredi kako bi nabavljena kuća bila što prije prenamijenjena u kapelicu, da se olakša posjet vjeronauka i crkvenih obreda stanovništvu onoga kraja. Na službi gvardijana u Vinkovačkom Novom Selu o. Ante će ostati kroz tri godine, od 1965. do 1968. Tri mjeseca u 1968. godini (od kolovoza do studenoga) o. Ante će provesti „de familia“ u šibenskom samostanu sv. Frane. Iz tog razdoblja vlastitom rukom napisao je poduže pismo, iz kojega se zrcali njegova postkoncilska briga za obnovu liturgije. Povod je bio predstojeći “plenumu omladine”, koji se tih dana imao održati u samostanu, bez ijednog predavanja o liturgiji, o kojoj piše: “Baš liturgija je ona koja nas mora poticati da još više uzljubimo Krista.” Pri kraju pisma nenametljivo svoj stav potkrepljuje vlastitim iskustvom: “Prijašnjih godina, kad sam odlazio s djecom na Vis, imali smo svaku večer skraćeni Completorium, od nedjelje, kao večernju molitvu. Sve molitve prije i poslije psalama sam ostavio, a ono što je najljepše, odnosno najljepše retke sam ostavio, tako da je ostao jedan kratak psalam. Tako smo imali zajedničku večernju molitvu. Zar se ne bi moglo takvo što učiniti i u našem sjemeništu? Time bi se djeca, pa i klerici, više približili liturgijskoj obnovi i sprovodili bi je u život.”
Od rujna 1968. godine o. Ante je ponovno dodijeljen samostanu sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima, na četiri godine, od 1968. do 1972., a dekretom Biskupijskog ordinarijata iz Đakova od 22. prosinca 1970. godine (biskup Stjepan Bäuerlein) imenovan je prvim upraviteljem novoosnovane župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu (1971.-1972.).
Pastoral zvanja
Godine 1971. pokreće izdavanje časopisa “Žetva”, u svrhu promicanja duhovnih zvanja te piše: “Sada treba još više zasukati rukave. Uz osobno posvećenje i rad, Gospodin će blagosloviti našu provinciju, po zagovoru sv. Josipa – velikog prijatelja svećenika, i Bezgrešne.” Časopis je zamislio kao list u kojemu bi surađivale sve redovničke zajednice s istim ciljem – a to je promicanje duhovnih zvanja. U prvom broju časopisa “Žetva”, koji djeluje prilično skromno, čitamo: “Duhovnih zvanja ima i danas, samo ugibaju, jer nemaju povoljne sredine da se u njoj razviju.”
Od 1972. do 1977. bio je župni vikar u samostanu sv. Karla Boromejskog u Pančevu, a od 1974. godine i gvardijan istoga samostana. U pismu provincijalu fra Nikoli Roščiću od 16. veljače 1973. godine otkriva nerazumijevanje s kojim se susreće u pastoralu zvanja. Piše: “Na račun promocije zvanja čuo sam svašta do sada, ne od vjernika, već od posvećenih osoba. Samo da napomenem jedno: ‘Zar ima danas uopće smisla moliti za zvanja’.” U pismu istom naslovu 26. prosinca 1972. nastavlja na istu temu: “Svjestan sam da svako djelo koje se radi s ljubavlju (za Boga) mora nailaziti na poteškoće i otpor. Ako misliš da ne činim dobro, prestat ću.” Njegov odgovor na ravnodušnost u Crkvi s obzirom na promicanje zvanja bio je: “Do sada nije mi žao ni jednog koraka, ni jedne neprospavane noći i ranog ustajanja, učinjenih za one koji žele biti vjerovjesnici Kristova Evanđelja. (…) Do sada se dopisujem s 50 đaka i 45 učenica VII. i VIII. Razreda, a koji žele stupiti u samostan. Veliku nadu polažem u duhovne vježbe koje će biti za dječake u Ivankovu od 17. do 19. idućeg mjeseca. Isto tako i u isto vrijeme za djevojke u Slavonskom Brodu kod časnih sestara. Sve troškove prehrane i smještaja snose dobrovoljno župnici jednog i drugog mjesta. Sav ovaj rad je pod zaštitom Bezgrešne i sv. Josipa. U molitvi ‘K tebi se o sveti Josipe utječemo’ molimo ‘Brani odabrano potomstvo Isusa Krista’. Tko je drugi to ‘odabrano potomstvo’, nego mi svećenici.”
Dekretom provincijala fra Ferdinanda Ćavara od 8. ožujka 1978. imenovan je članom komisije za formaciju i odgoj, što će vršiti u više mandata.
Provincijalni ministar fra Ferdinand Ćavar dodjeljuje fra Antu za člana samostana BSM u Vinkovačkom Novom Selu dekretom od 16. srpnja 1977. godine. Dekretom Mons. Ćirila Kosa, đakovačkog biskupa, ponovno je upravitelj župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu te gvardijan istoga samostana od 1977. do 1980. godine. Od 1980. do 1983. postaje župni vikar i duhovni pomoćnik župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu.
Na prijedlog provincijalnog ministra fra Alojzija Litrića od 25. lipnja 1983. godine nadbiskup Josip Pavlišić imenuje ga upraviteljem župe sv. Franje Asiškog u Kukuljanovu i Presvetog Srca Isusova u Škrljevu (od 1983. do 1984.).
Posljednje godine svoga života proživio je u samostanu sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu (od 1984. do 2015.), kao župni vikar i župnik u župi sv. Vida i Jurja u Mađarevu (od 1984. do 1998.) i kao župni vikar u župi sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu, te kao bolnički kapelan novomarofske bolnice (od 1984. do 1996.).
Bio je višegodišnji član provincijskih komisija: Komisije za pastoral, Komisije za odgoj i izobrazbu braće, a najviše se istaknuo kao provincijski i nacionalni upravitelj Vojske Bezgrešne od 1989. do 2014. Rad s djecom i mladima bilo je njegovo prepoznatljivo obilježje. Mnogi današnji svećenici i časne sestre upravo su njegovim primjerom i marom otkrili svoj poziv i posvetili se Bogu u svećeničkom i redovničkom pozivu. Ne može se zaboraviti njegov zauzeti rad s bolesnima i nemoćnima, te redovito danonoćno posjećivanje bolesnih i umirućih u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Novom Marofu, gdje je i sam dušu predao Bogu u zoru 5. veljače u 5.45.
O. Ante je bio skroman redovnik, istinoljubiv i vedar, predan Mariji i sv. Josipu, njezinom blaženom Zaručniku. Provinciju je zadužio osobito radom na promociji zvanja i promicanjem Vojske Bezgrešne, u čemu ga do danas još nitko nije nadmašio. Bezgrešna, kojoj je posvetio sav svoj život, neka ga uvede u dvor svoga Sina.
S osobitim zadovoljstvom i radošću među nama pozdravljam predslavitelja današnje mise zadušnice, mons. Josipa Mrzljaka, biskupa varaždinskog, i zahvaljujem mu što se odazvao s nama sudjelovati u ispraćaju dragog nam pokojnika.
Ovom prigodom želim izraziti iskrenu sućut i zahvalnost, ponajprije braći novomarofskog samostana, gvardijanu fra Vitomiru Glavašu i vikaru fra Anđelku Sesaru, koji su do posljednjega dana bili uz o. Antu, posluživali ga i razveseljavali. Istu zahvalu upućujem i o. Martinu Dretviću, koji je ovdje bio samostanskim poglavarom do pred pola godine. Iskrenu sućut izražavam pokojnikovoj braći i sestrama, šogorima i šogoricama, nećacima i nećakinjama, i ostaloj tugujućoj rodbini.
Pozdravljam i pridošle vjernike iz vinkovačkih župa, koji su došli izraziti svoju zahvalnost o. Anti za njegov trud i ljubav.
Gospodinu dekanu, koncelebrantima, redovnicima i redovnicama, vjernicima iz Mađareva i Novog Marofa, kao i svima koji tuguju zbog smrti o. Ante, izražavam iskrenu sućut.
Dobri Bog je o. Anti udijelio lijepe godine života! U Poljskoj je proslavio i svoj zlatni jubilej misništva. Potrebno je zbog toga Bogu biti zahvalan.
Zato sam za kraj izdvojio i prilagodio riječi tadašnjega provincijalnog ministra, fra Alojzija Litrića upućene fra Anti prigodom proslave njegove srebrne mise 1983. godine, a danas bi glasile ovako: “U ime braće iz cijele provincije, dragi p. Ante, izričem Ti iskrenu zahvalnost za Tvoj dugogodišnji svećenički rad. Veličamo Boga za Tvojih 84 godine života, Tvojih 65 godina zavjeta, 57 godina svećeništva. Veličamo ga za Tvoj život, za sve dobro koje on po Tvom životu učini. Veličamo ga za Tvoju ljubav prema Redu, za Tvoju ljubav prema Bezgrešnoj, za Tvoju ljubav prema podmlatku našeg Reda. Za sve dobro On neka te ispuni radošću.” Veliki Apostole Bezgrešne, s neba nas zagovaraj, da se svi jednom nađemo okupljeni s njome kod njezina Sina! Amen.
Fotografije
