Dj 10, 34a. 37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20 1-9
Prije nekoliko desetaka godina u Americi je snimljen film pod naslovom „Svijet u tmini“. Početna scena filma bila je prazan grob. Neki učenjak arheolog vršio je iskapanja u Jeruzalemu, a najviše u blizini i oko Kalvarije. Jednog je dana razglasio: „Našao sam grob Josipa iz Arimateje u koji je, nakon strašne smrti, bilo položeno tijelo Isusovo. Grob nije prazan“. Sam je tvrdio da je u njemu našao balzamirano tijelo. I doista, radoznalima je pokazao tijelo nekoga mrtvaca. Mnoštvo se naroda okupilo da bi ga vidjelo. „Krist, dakle, nije uskrsnuo“, bio je zajednički zaključak. Vijest se širila preko radija, tiska, televizije na sve strane svijeta. S tom je viješću svijet utonuo u beskrajnu i gluhonijemu tamu. Sve što je Krist naučavao, sve što od Njega živi, sve što na sebi i u sebi nosi Njegove tragove, znakove, sve uspomene i svi spomenici Njemu u čast podignuti – moraju nestati. Zatvaraju se crkve, ruše se katedrale, pale se slike koje nas na Njega podsjećaju, samostani i muzeji se „prenamjenjuju“, misionari se vraćaju svojim kućama, križevi se izbacuju iz domova, miču s raskršća… Nakon što je cijeli svijet, silno potresen tim otkrićem, zapao u posvemašnje beznađe, učenjak arheolog pred kraj svoga života, na smrtnoj postelji, priznaje da je širio lažnu vijest i da je grob koji je pronašao uistinu bio prazan.
Ovaj nam film još jednom dokazuje da svijetu i ljudima ništa nije tako bitno, ništa tako važno kao znati – postoji li uskrsno jutro? Što nam ono govori? Je li grob Isusa iz Nazareta uistinu bio prazan? Znači li to da je Krist uskrsnuo? To su naša najvažnija i bitna pitanja, uz ono: postoji li pokriće, opravdanje našoj patnji i boli?
Presudno pitanje za apostole bilo je: Jesmo li uzalud živjeli, jesmo li prokockali život? Jesu li one naše tri godine koje smo s Njime proveli, slijepo ga slijedeći hipnotizirani Njegovim riječima – tlapnja, san, utvaranje, pustolovina kojoj je došao kraj? Je li Nazarećanin kojega smo tri godine slijedili neki prevarant, lažljivac, čudak – ili je, doista, Sin živoga Boga?
Smisao njihova i našega života ovisi o odgovoru na ova pitanja. Jer, od onoga dana, od onoga uskrsnog jutra ljudi se opredjeljuju za svoj način života upravo pred Njegovim grobom.
Za jedne je Krist mrtav, a mrtvi ne ustaju. Za druge je Krist umro da bi oživio, jer je Njegova smrt rekla našoj smrti: „O mors, ero mors tua“. Tako se mijenja lice zemlje, a mijenjaju se njezine vrednote.
Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Nebo ostalo zatvoreno. Još smo uvijek nepremostivim ponorom odvojeni od Boga. Zemlja je još uvijek kraljevstvo smrti i tmine. Ako Krist nije uskrsnuo, onda su svi mučenici ludo i uzalud izgubili svoje živote, a njihovi su krvnici nad njima imali posljednju riječ.
Ako Krist nije uskrsnuo, neka se s nas briše ime „kršćanin“. Neka nestane oltara, neka se maknu križevi s naših zvonika, neka se izbace iz naših domova, neka se uklone s naših raskršća, neka se s lica zemlje izbriše sve ono što su, u svome slijepome vjerovanju, nama u baštinu ostavili naši očevi, djedovi i pradjedovi u svojoj naivnoj pobožnosti. Ako možemo, izbacimo Krista i iz naših srdaca. Neka umuknu zvona koja navješćuju laž. Živimo bez Boga u svijetu u kojemu je sve dopušteno, živimo poput životinjica, dan za danom, bez nade, tu i sada – do neizbježnog kraja s kojim nestaje naša borba za opstanak. Začeli se, rodili, tumarali ovim beznađem, bljesnuli kao zvijezda i – nestali na beskrajnome nebu, ugasli kao svijeća. To je život bez Boga.
Ali, ako je Krist uskrsnuo, što je i ispisalo novozavjetne knjige, Nebo je otvoreno i jedan je od nas slavno u nj ušao. Okovi grijeha su rastrgani. Naše su nade opravdane, a ljubav će na kraju svake muke i trpljenja pobijediti. Neka uskrsna zvona radosno zapjevaju „Aleluja“! Neka se križ podigne iznad svih znakova sloboda, iznad svih zastava, iznad svih kopalja, a mi živimo u njegovoj sjeni, pod njegovom zaštitom. Jer, oni koji su ga zatajili, postali su najveći njegovi promicatelji i propovjednici; oni koji su zdvajali, postali su vjernici; bjegunci su postali poslanici i misionari; koji su zakazali – pozvani su na gozbu Gospodnju. Odbačeni je prihvaćen, Poniženi je uzvišen, Mrtvi oživljen, Nenazočni prisutan, a Prošli – onaj koji bijaše, koji jest i koji dolazi. Kamen je otkotrljan, noć je prošla, granulo je sunce. Osvanuo je novi dan, mirisan kao zrak nakon nevremena, svjež kao naranča, rumen kao žutika u cvatu.
USKRS! Trijumf života! – Milozvučna i srcu ugodna vijest! Život se opet pojavio među nama. Život je probujao i nadvladao smrt. Život je nikao poput mlade trave ili vjesnika proljeća i nadvladao izvor tame. Život se pojavio i nadvladao kralja tame! Život se pojavio i nadvladao tamu! USKRS! – Krist je sagradio kraljevstvo u kojemu nema smrti. Upriličio je vječni i radosni sastanak s našim milim i dragim pokojnicima. Dao je da se poput lahora provlačimo zelenim brezinim granama, da pluća ispunimo morskim zrakom, a nosnice mirisom ljubičica. Nagradio nas je posteljom od najmekših oblaka, na naše je rane stavio zavoje od poljubaca. Ostvario je obećanje. Isprao je naše grijehe i otvorio nam vrata Vječnoga života. Sad točno znamo koga nam je slijediti i kamo nam je doći. SRETAN, SRETAN, USKRS! Amen. ALELUJA!
p. Anđelko Sesar