Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7, 12-13
Iv 20, 19-23
Pedeset dana nakon Pashe Židovi su svetkovali savez sklopljen između Boga i Njegova naroda, i radosno zahvaljivali na daru sinajskoga Zakona uručenoga Mojsiju. Držali su se toga Zakona koji im je i danas moralna vertikala, pisana zapovijed kako živjeti, čega se držati a čega se svakako kloniti. Držati se napisanih zapovijedi značilo je biti poslušan Bogu i održavati plamen savezništva. Na taj isti dan Bog daje svome novome narodu konačnu potvrdu saveza najvećim mogućim darom – Duhom Svetim. On je nova snaga, nova providnost, nevidljiva Božja ruka koja nas vodi pravim putem. Duh je izvor svjetla u našim nedaćama, naš svjetionik u mračnim noćima, kopno na obzorju umornih zalutalih brodova i blagoslov svih naših dobrih djela pravednosti i ljubavi.
Kula babilonska, koju su ljudi dizali do neba nastojeći se vinuti do Boga i tako dokazati svoju ravnopravnost s Njime, i Božji gnjev koji im je pobrkao jezike simbol su starozavjetne oholosti koja je razdijelila ljude. Oni će se ponovno ujediniti po Duhu koji će ih sabrati oko jedne Božje riječi koju će razumjeti svi. Sva srca. Isti je taj Bog poručio svome narodu: „Vidjeli ste što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i sebi vas doveo. Budete li držali moj Savez…., bit ćete svet narod!“ Tako je zborio Bog dok je Mojsije s narodom gledao kako Sinaj obavija dim jer je Gospodin u obliku ognja zborio ustima grmljavine. U Starom je zavjetu dar Duha bio povlastica izabranih ljudi koji su imali neko osobito poslanje. Najveći je od svih proroka bio Mojsije, ali Duh je Sveti bio izliven i na Iliju, Izaiju, Ezekiela, Joela, Jeremiju, Baruha, Danijela i druge starozavjetne proroke. Već oni naviještaju da će doći dan kada ta privilegija neće biti samo njihova, nego će Duh Sveti biti podijeljen svima, bez razlike i iznimke. Taj će Duh obnoviti lice zemlje. Na današnji blagdan Židovi se spominju svoga putovanja pustinjom i trena kad je Bog učinio da voda provre iz stijene. Time se nagovještava konačna Božja ostavština nakon uzašašća Kristova. Sin Božji je ta stijena odakle Duh, poput žive vode, izvire i teče da bi utažio vječnu ljudsku žeđ. Krist koji je uspostavio Novi savez s ljudima nalaže svojim učenicima koji su se, nakon Isusova razapinjanja, u strahu od osvete i progona sakrili i pritajili, da još neko vrijeme ostanu u Jeruzalemu dok im Otac ne pošalje blagoslov u daru Duha Svetoga, uz čiju će pomoć i nadahnuće imati snage i hrabrosti za svoja daljnja djelovanja.
Dakle, uvečer onoga dana, kad učenici u strahu od Židova bijahu zatvorili vrata, pojavio se uskrsli Isus. „Mir vama!“ – pozdrav je koji uistinu unosi mir u njihova prestrašena srca. Način na koji se Krist pojavio nije ostavio mnogo prostora za prilagođavanje na čudo koje će uslijediti. Isusovo je pojavljivanje čudesno, božansko, misteriozno – tako da su učenici već u startu uvučeni „in medias res“, u samu srž čuda, bez mogućnosti da se polako priviknu na nešto neobično. Ušavši kroz zatvorena vrata, njihov im učitelj odmah dokazuje svoju svemožnost, svoje božansko porijeklo i svoju nadmoć. Nakon prvotnog šoka, učenike preplavljuje radost; dakle, nisu pogriješili, nisu bili u krivu, nisu imali pravo posumnjati u svoga Učitelja! Smrt na križu uistinu nije bio Njegov kraj nego tek početak, a kraljevstvo nebesko o kojemu je zborio nije tek tlapnja, halucinacija, utopija, iluzija – ono uistinu postoji i odande je njihov učitelj ponovno došao da ih ohrabri, potvrdi im njihova uvjerenja i ostavi u baštinu veliki dar i veliku misiju. Iz šuma s nebesa i uz silan vjetar jedni nad drugima uočiše vatrene plamenove – vizualizaciju Duha Svetoga. Progovorili su različitim jezicima, ali ih to nije razdvojilo kao u Babilonu. Štoviše, nisu se mogli načuditi kako je moguće da se svi savršeno razumiju – i oni iz Mezopotamije, i oni iz Kapadocije, Ponta i Azije, Egipćani i Rimljani, Židovi, Krećani i Arapi. Što ih je to ujedinilo? Jezik ljubavi kojim su svjedočili o divnim i veličanstvenim Božjim djelima. Tako smo i mi danas napojeni istim Duhom – i Židovi i Grci, i robovi i slobodni, i crni i bijeli, obrazovani i neuki…
Duh Sveti nadopuna je Mojsijeva saveza, novozavjetna nenapisana smjernica, putokaz do kraljevstva nebeskoga o kojemu nam je vjekovima zborio Krist. Obraćajući se Galaćanima, sveti Pavao konkretno navodi gdje se to i u čemu očituju nedjela tijela koja su u potpunom neskladu i sukobu s plodovima Duha. To su bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, svadljivost, ljubomora, spletkarenje, strančarenje, zavist i tome slično. Na drugu stranu vage, onu koja mora pretegnuti, stavlja oružje Duha: mir, ljubav, velikodušnost, dobrotu, vjernost, blagost, strpljenje… „Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge! Ne zavidimo jedni drugima! Budimo Kristovi, ako živimo po Duhu – po Duhu se ravnajmo!“, govori Pavao.
Tijelo je mrtvo ako u njemu nema Duha. Duh je život, život po Kristu i u Kristu, onaj život koji se vraća i u suhe kosti, o čemu govori prorok Ezekiel. Udahne li Gospodin svoj Duh u njih – oživjet će, žilama će se ispreplesti, obložiti se mesom, obaviti kožom… i znat će da im je život udahnuo Gospodin koji uvijek vraća nadu.
Duh Sveti je treća božanska osoba čudesnog jedinstva u trojedinstvu, dar Očev koji je naše jamstvo za spasenje i poputbina do kraljevstva nebeskoga. Duh nam pomaže razaznati dobro od zla, prave proroke od krivih, iskrene ideale od lažnih idola. On je neka tiha sila odozgo koja nas štiti na svim našim putovima u neizvjesno, zato se tako često i naziva Duhom Braniteljem. On je blagoslov svih naših odluka, dah Gospodnji koji usmjerava sva naša prava i pravedna djela i djelovanja. On je ona nevidljiva i nedodirljiva toplina koja kao proljeće uvijek istom magičnom snagom preplavi srca i potakne ih na sućut i blagost. On je lepet golubinjih bijelih krila, izaslanik Gospodnji, dokaz Njegove stalne nazočnosti u svemu što radimo, u svemu što jesmo. Amen.
p. Anđelko Sesar