Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica

Pater Anđelko

Lk 19, 28-40

Cvjetnica je poseban dan u crkvenoj godini. Duboko je usađena u našu kulturu po raznim običajima i liturgiji, po procesiji s maslinovim grančicama i drugim cvijećem, ali i po tome što nam ukazuje na blizinu Uskrsa, a time naviješta i Muku Gospodinovu.

Cvjetnica otvara vrata „Svete sedmice“ ili „Velikog tjedna“, kako se to u liturgiji lijepo naziva, jer nas uvodi u tajnu našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina, u „Sacrum Triduum“ – sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene godine.

Danas krećemo putem Isusa Krista koji je poslušan volji Očevoj. Za nas Krist ide u muku i smrt. To je put koji vodi u uskrsnuće i slavu Očevu. To je put u patnju i od Boga Isusovu „napuštenost“ na križu. Ulazak u Jeruzalem – Davidov grad – popraćen je oduševljenjem i klicanjem: „Blagoslovljen kralj koji dolazi u ime Gospodnje“ (Lk 19,38); „Blagoslovljeno kraljevstvo našega oca Davida, koje dolazi. Hosana Bogu u visini!“ (Mk 11, 10). Isus ulazi kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ne jaše na ratnom konju, ne dolazi u blindiranom mercedesu, uz silne tjelohranitelje i ostalu svitu. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospodnje!

Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“ Isus zna da će se doskora to mnoštvo okrenuti protiv njega. Čak će ga i učenici, prestravljeni, ostaviti samoga. Nalazimo li u tome događaju analogiju u našoj svakodnevici? Prepoznajemo li sebe u toj egzaltiranoj masi koja danas kliče pobjedniku, a sutra mu, vrlo lako, okreće leđa? Koliko je velikih i slavnih ljudi u našoj povijesti, davnoj i ne tako davnoj, dočekano poput kraljeva, a zatim odbačeno, izdano, prodano… Nismo li i svoje ratne generale i vojnike dočekivali poput spasitelja, a onda ih „procesuirali“, „detuđmanizirali“, izveli pred sud, predali Pilatu… ? „Jadan je narod pun vjerovanja, a bez vjere… Jadan je narod koji svoga novoga vladara dočekuje fanfarama, a ispraća porugama, samo da bi, opet, novoga dočekao fanfarama.“ (Khalil Gibran)

Još će u posljednjem zajedničkom času učenici biti s Kristom u Maslinskom vrtu, gdje će Isus, posve ljudski, zavapiti Ocu: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja volja, nego tvoja“ (Mt 14, 36). Učenici u tom času spavaju, kao što i mi kunjamo dok se nad nama i nad našom domovinom nadvija ruka tuđinca i grabežljivca, samo čekajući pravi trenutak naše nepažnje i uljuljanosti u vlastite male živote. Juda svoga prijatelja i Gospodina izdaje, shvativši ogorčeno da Isus ne teži za židovskim kraljevstvom, niti želi svoj narod osloboditi od Rimljana, nego da je Njegovo kraljevstvo – kraljevstvo srca. Drugi se učenici razbježaše. Petar ga zataji. Narod koji je prije nekoliko dana klicao – Hosana – sad traži Njegovu smrt urlajući: „Raspni ga, raspni!“ (Mk 15, 13). Pilat ne nalazi krivnje na tome pravedniku, ali osloboditi Krista značilo bi kontrirati narodu, izazvati prevrat, a upravitelju jedne rimske provincije uvijek je mudro biti obziran prema vjerskim načelima pokorenog naroda. Šimun Cirenac, stranac, prisiljen je da mu pomogne nositi križ. Isus se, iscrpljen do posvemašnje iznemoglosti, oslanja na nj, a Njegova je ruka zaduženome pomagaču poput ptičjega krila na prijateljskom ramenu. Isusa svlače i izvrgavaju ruglu. Prolaznici s podsmjehom odmahuju glavama. I članovi Velikog vijeća mu se rugaju: „Drugima je pomogao, sada neka pomogne sam sebi, ako je od Boga izabrani Mesija“ (Lk 23, 35). Na križu je sam, napušten. Izgleda da ga je i Njegov Otac napustio. „U deveti sat zaviknu Isus jakim glasom: Eloi, Eloi, lama sabakthani!“ – što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ (Mk 15,34). I izdahnu. Tako je gorak bio Isusov put – od „Hosana“ na Cvjetnicu, do napuštenosti od Boga na Veliki petak.

No, to je samo pola Isusova puta jer Veliki petak nije Njegov kraj. Put ima svoj cilj. Veliki petak nije cilj, on je tek strašna kulminacija Kristove zemaljske patnje i sebedarja. On vodi dalje, u uskrsnu noć i slavu Uskrsa, k cilju i vrhuncu cijele crkvene godine.

Je li, doista, Otac Isusa na križu napustio, kako to se čini prema Isusovim riječima: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Neki kažu da bi se njegov jecaj mogao prevesti kao: „Zbog čega si me ostavio?“ Da, zbog čega? Odgovaraju nam znakovi koji su se pojavili kad je Isus umro. Razderala se hramska zavjesa, što naznačuje da je prestao kult Staroga zavjeta u hramu i da se dogodilo ispunjenje u Isusovoj žrtvi. Potres, oluja, otvaranje grobova najava su da Isusovom smrću počinje uskrsnuće od mrtvih. Čak i rimski stotnik, vidjevši nadnaravnu reakciju prirode, mora priznati: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ To će se osobito očitovati treći dan kad anđeo pita žene pristigle do Isusova groba: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nema ga ovdje“ (Mk 16,6).

Isus je, dakle, paradoksalno, umrijevši dokazao da ga Otac nije napustio. Uskrsnuvši, uvjerio je sve svoje pristaše da više nema smrtnog časa jer smrt nije kraj. Ona je početak. Smrti zapravo i nema. Ona je tek mala noćna mora koju usnemo prije ulaska u Vječnost. Ona je tek stanica na putu od gnijezda do zvijezda. I sveti Pavao potvrđuje da kod Boga više nema osjećaja napuštenosti, a sveti Franjo Asiški u hvalospjevu suncu blagoslivlja Gospodina zbog „sestrice, tjelesne smrti“, prijateljice koja nas upoznaje s Njim. Isusovom smrti na križu i uskrsnućem od mrtvih, smrt je postala samo prijelaz u život koji čekamo. Život za koji živimo. Sva zla i grijehe čovječanstva mogla je otkupiti samo i isključivo jedna žrtva. Jedna za milijune drugih. Jedna, jedina, najskuplja, najveća. Smrt Sina Božjega, nevinoga Jaganjca, koji će smrti samoj biti – smrt.

Uđimo u ovaj veliki tjedan s Isusom u liturgijskim obredima cijelim svojim životom. To je put koji nas vodi od radosnog klicanja pri Njegovu ulasku u grad Jeruzalem prema stvarnom i konačnom slavnom klicanju na Uskrs. To je naša nada i naše spasenje, u tome vidimo opravdanje svih naših patnji i našega stremljenja. Pjesnik Gibran zaključuje: „Davno to bijaše kad drvo cedrovo pade, no miomiris traje i širit će se navijeke na sve četiri strane svijeta.“ Amen.

p. Anđelko Sesar