8. Nedjelja kroz godinu

Pater Anđelko

Iz 49, 14-15
1 Kor, 4, 1-5
Mt 6, 24-34

Jedna izreka kaže: Kad Boga staviš na prvo mjesto, sve ostalo će se staviti na svoje. Današnja starozavjetna čitanja upravo o tome govore, o toj dubokoj vezanosti Boga i duše. Božja vjernost svijetli kao svjetionik na pučini: „Tebe ja zaboraviti neću!“ Bog je za ljudsku dušu kao sigurna luka u koju uplovljava brod ostavljajući za sobom nepreglednu pučinu, nemir i opasnost. Bog je “utvrda duše, hrid i spasenje, slava i utočište”. Tko ima Boga, ima sve. „Samo je u Bogu mir, dušo moja“, pjeva psalmist. „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože moj!“, svjedoči sveti Augustin.

Najveća mora ljudi našeg vremena je nemir, nervoza. I obično se uzrok za to traži u užurbanom načinu života. No, nije li užurbani način života prije posljedica nego uzrok?  Nije li takav život zapravo bijeg od besmisla? Psihoterapeut Viktor Frankl vidi korijen današnje masovne neuroze u gubitku smisla za život. Moderni je čovjek ispao iz poretka Božjeg svijeta. F. M. Dostojevski veli da „pčela zna pravilo svoga pčelinjaka, mrav pravilo svoga mravinjaka, jedino čovjek ne zna svoje pravilo, tj. da se pokloni pred Neizmjernim“. Zato se klanja idolima. Idoli nisu samo poganski kumiri, kipovi kojima su se klanjali. Idoli su ono što je stajalo iza njih, čemu se i danas ljudi klanjaju, iako nema više personificiranih kipova što su predstavljali te stvarnosti: novac, moć, sreća, vlast itd. To su božanstva koja traže žrtve, a za uzvrat donose lažnu sreću i propast duše. Zato su oni koji im se poklone nemirni, izgubljeni, rastrzani, na rubu snaga. Ne smije tako biti s kršćanima.

U evanđelju nas Isus upozorava: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će za jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Nalaže nama, svojim učenicima, da najprije tražimo «Kraljevstvo i pravednost njegovu, a da će nam se «sve ostalo dodati». Da bi nam otvorio oči za istinu koju «gledamo, a ne vidimo», stavlja pred nas slike prirode koja ne brine o sebi – ptice nebeske, ljiljani u polju, trava, ali nadmašuje čovjekovu kreaciju jer iza nje stoji Tvorac. Sva je ova ljepota svjedočanstvo neizmjernog Duha koji se brine o onom što je stvorio. Pa kad se brine o onom što služi čovjeku, koliko je veća njegova briga za čovjeka koga je stvorio na svoju sliku i priliku?!

Naše je da služimo Bogu, a On će se pobrinuti za sve drugo. Iskustvo je to svih koji su u životu poslušali Isusov nalog da najprije valja tražiti Kraljevstvo i pravednost Njegovu. U to su se uvjerili mnogi koji su prema takvom stavu bili skeptični. Spoznali su istinitost Božjeg obećanja vjernosti: «Neću te zaboraviti!» Tako je svjedočio jedan čovjek, prognanik iz Bosne, koji je morao napustiti sve svoje i s vrećicom u ruci otići u nepoznato. Veli, kad je prije rata slušao ove Isusove riječi iz usta svećenika, pomislio je: «Samo ti pričaj, ali ako se ja ne pobrinem za sebe, nitko drugi neće.» A kad je sve izgubio, našao je ponovno sve što mu je bilo neophodno za život: krov nad glavom, odjeću, hranu.

Ispravno stoga zaključuje Marulić: «Nitko nije služio Bogu i bio prevaren, nitko svijetu a da se zbog toga nije požalio. Um koji je zaokupljen razmišljanjem o nebeskim stvarima, ne mogu zanimati zemaljske naslade.»

Takav um nije zaokupljen ni sobom, ni ljudskim sudom, bilo da prosuđuje ili da ga prosuđuju, jer zna da nije sudac ljudima niti su ljudi njemu, zna da mu je sudac Gospodin. Nije opterećen brigom za budućnost jer zna da je Bog gospodar budućnosti. Živi u miru i brine se jedino da bude vjeran službenik svoga Gospodara. Budimo i mi takvi službenici. Amen.

p. Anđelko Sesar