Dj1, 15-17. 20a. 20c-26
1 Iv 4, 11-16
Iv 17, 11b-19
Ima li među nama onih koji će svojim korijenima, svojoj vjeri, svojoj obitelji i prijateljima, svojoj domovini, svome učitelju okrenuti leđa?
Odlomak iz današnjega Ivanova evanđelja uzet je iz Isusove velikosvećeničke molitve na Posljednjoj večeri. Isus je zabrinut za svoje učenike. Što će biti s njima kada On više ne bude među njima? Njegova briga za njih nije neutemeljena. Dvije tisuće godina kršćanstva pokazale su kako je Kristova briga bila opravdana. Među učenicima će doći do nejedinstva; neki će otpasti, a mržnja svijeta okrenut će se prema onima koji budu uz svoga Učitelja stajali do kraja, čvrsto i principijelno, gordi poput najviših jablanova.
Sjetio sam se jedne priče koju sam pročitao prije nekoliko godina: Kad je neki starac vidio da mu se smrt primiče, još jednom je okupio svu svoju djecu. Svi su došli osim jednoga sina koji je odavno krenuo krivim putem i napustio roditeljsku kuću. Umirući starac pogledao je sve prisutne, a onda se počeo rastajati s njima riječima: „Molim Gospodina Boga da kao dobri ljudi putujete kroz život i da mi ne nanosite sramotu. Držite se zajedno i mislite na svoga brata Ivana…“
Čitajući današnje evanđelje otkrivam neke sličnosti. I Isus je molio za svoje prijatelje. To je bilo u predvečerje Njegove smrti, kada se sa svojim učenicima okupio na večeri rastanka.
Isus je, dakle, bio zabrinut za svoje učenike. Nije se brinuo za svoj vlastiti život, valjda misleći kako je lako visjeti na križu znajući da je to tek neznatna ovozemaljska epizoda (kako bi rekao Krleža) podnesena za one koje ljubi više nego sebe. Pitao se što će biti dalje s Njegovim vjernim pratiteljima. Naime, dobro ih je poznavao pa je vidio kako i među njima ima ljubomore – valjda su se i oni, u svojoj ljudskoj prirodi, pitali tko je među njima prvi i tko bi mogao biti Kristov nasljednik. Još su izgledali nezreli i nevini kao mala djeca, pa je njihov Učitelj strahovao kako će se održati u jedinstvu i ostati na okupu.
Do sada se nisu ni svađali ni razdvajali, On ih je krotio i držao u stadu. Svih osim jednoga, ali tako je valjda moralo biti – da se ispuni Pismo po kojemu će se jedna odlutala ovca, crna ovca, priključiti nekome drugome stadu i pastiru, prekasno uvidjevši da nema bolje zajednice od one iz koje je izbjegla, i da nema brižnijega pastira od onoga koji će je, ako treba i na ramenima, vratiti kući, sretan što je pronašao ovo odlutalo i lakomisleno stvorenje. Ta je crna ovca bio Juda Iškariotski u čiju se slobodu volje Isus nije umiješao, svjestan da će mu upravo on na obraz utisnuti izdajnički poljubac lažno ga obrazlažući ljubavlju i privrženošću. Juda je otvorio one mučne stranice povijesti od kojih i danas drhte naša srca a krv se ledi u žilama. Judina sloboda volje, ono najvrjednije što imamo, a što nas nerijetko otuđuje od stada, stajala je života i Učitelja i učenika, a i mnoge od nas tisućama godina nakon one noći u Getsemanskome vrtu. Pjesnik Tin Ujević rekao je: „Ljubav nikada nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.“ Što to znači? Prava se ljubav zbog onoga ili onih kojima je usmjerena i okrenuta žrtvuje, ne razmahuje se krilima u svoj svojoj ljepoti i punini, tiha je i skromna kao kakva sluškinja, u punoj bezimenosti sebe same, tako nekako podređena i zaboravljena kao stari, prašnjavi broj Glasnika Sv. Antuna Padovanskoga.
U ovoj sceni Kristove zabrinutosti i sami smo zabrinuti jer smo navikli Isusa smatrati Svemogućim, rijetko ga kad gledajući nemoćnoga i uznemirenoga. U Njegovu odlučnost, snagu, moć i mudrost uvjereni smo uvijek kad mu se molimo u našim potrebama. No, sad je On taj koji moli jer je kucnuo čas rastanka. Pa i mi se, odlazeći na ljetovanje, pobrinemo da sve ostavimo u redu jer nas neko vrijeme neće biti kod kuće. Pazimo da sve ostavimo na svome mjestu, da računi budu plaćeni, struja i voda isključeni i zatvoreni. A kako li se tek brinemo ako na tjedan-dva ostavimo samu mačku (koja se nedvojbeno zna pobrinuti za sebe jer je samostalna, snalažljiva i lako prilagodljiva)! Probajmo, dakle, zamisliti kakve su to brige morile Krista pri rastanku od svojih najvjernijih. Svaki je rastanak neizbježan, ali – koliko se god za njega pripremali – nikada nismo posve spremni. Ni kada smrt pokuca na vrata ostarjelog i bolesnog oca, ni kada se naša djeca, posve prirodno, odvoje od nas i pridruže novome, mladome jatu s kojim će svijati novo gnijezdo… A što Krist moli, što traži za svoje učenike? Da ih Otac sačuva u svome imenu, da budu jedno. Ne moli da ih uzme od svijeta. Oni trebaju ostati na svijetu jer imaju veliku i tešku zadaću, ali moli Oca da ih sačuva od Zla, da ne propadnu, moli da ih posveti u istini.
Isus im ne daje posljednje praktične upute: kamo će koji krenuti, na koju stranu svijeta, a još manje reagira poput kakvog ekonoma koji se brine za one elementarne ali ipak nasušne potrebe – od čega će živjeti, gdje spavati, što jesti, čime kupiti nove sandale jer će se sto pari izlizati i raspasti na putu do Efeza, Smirne ili Soluna. Vjerojatno je Isus mislio da im je dovoljno dao riječima i primjerom svoga života, pa tko ima oči i uši – neka vidi, čuje, prepozna i slijedi Istinu. Nadahnuti Duhom, uz njegovu svesrdnu pomoć i stalnu prisutnost, lakše će podnijeti težak teret prezira, odbijanja, progona i tamnovanja.
Starac o kojemu sam govorio imao je samo jednu želju: da ostala braća pronađu onoga izgubljenoga, da ga prigrle i prihvate, da proslave njegov povratak u staro stado. To je i želja našega Učitelja: da svi raširenih ruku dočekamo svoju izgubljenu braću i pokažemo im svoju ljubav. Tada ćemo ostati u Očevoj ljubavi, a „tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.“
Neka svatko od nas bude odabrani kandidat za mjesto Jude koji je iznevjerio Gospodina. Neka svatko od nas bude pomazan i određen da bude jedan od Kristu najdražih i najbližih, poput Matije – novoga apostola – o čemu u prvome čitanju iz Djela apostolskih svjedoči sveti Petar. Doduše, samo su Dvanaestorica prvi, ali budimo barem među mnoštvom koje je slušalo njihove propovijedi dok su, raštrkani svijetom poput rakove djece, do smrti svjedočili o Njegovoj ljubavi, čak i onda kada sunce nije dopiralo do zemljanoga poda tamnice u kojoj su čekali presudu i ponovni susret s Učiteljem u domu zajedničkoga Oca. Amen.
p. Anđelko Sesar