5. Korizmena nedjelja

Pater Anđelko

Jr 31, 31-34
Heb 5, 7-9
Iv 12, 20-3

U današnjem evanđelju Isus najavljuje svoju muku i slavlje koje će uslijediti nakon nje riječima: „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Ivan Evanđelist dodaje, kao da objašnjava: “To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.“

Isus umire „uzdignut.“ Ta riječ ima dva značenja – doslovno odnosno denotativno, i preneseno odnosno konotativno. Doslovno umrijeti uzdignut znači biti razapet na križu, uzdignut da ga vidi cijelo mnoštvo, da stoji na Golgoti kao upozorenje svima koji bi se drsko mogli prozvati kraljem svijeta. Umrijeti uzdignut ima i drugo značenje – to znači izdignuti se iznad svih i iznad svega, poput jablana, poput oblaka – daleko od ovozemaljskog jada, od ljudske bijede koja ga je optužila, mučila i razapela. Krist na križu simbol je naše strašne pogreške, ali i podsjetnik na Njegov zemaljski hod, dokaz da je bio među nama i pokazao nam kojim putem valja ići da bismo izišli iz labirinta ovoga života.

Pa ipak, čovjek ne može a da se ponovno ne upita zašto je Krist mnogima toliko smetao? Oni koji su ga mrzili pričali su da je bio opsjenar i lažljivac, hulitelj i kršitelj Zakona, da je ljude zavodio krivovjerjem, da je bunio narod i da je u toj svojoj ludosti bio opasan. Tko bi razuman takvoga čudaka pustio da vršlja okolo i okuplja istomišljenike! Oni koji su ga voljeli i slijedili obično su o Njemu govorili negdje u skrovitosti pa se nešto moglo doznati samo ako se čovjek dobro potrudi. Pa ipak, ostaje pitanje zašto je onima prvima toliko smetao. I nakon što su ga razapeli, mrtav im još uvijek smeta. Kakvu je to moć imao da se, unatoč progonima, broj njegovih sljedbenika stalno povećava umjesto da svi nestanu bez traga?

Kakvo je zlo učinio taj čovjek na križu i je li zaista zaslužio ovakvu muku? Pa nikome nije naudio – nije ubojica, lopov, varalica… Jesmo li svi sukrivci u smrti ovoga Pravednika? Jesmo li što mogli učiniti da to spriječimo?

Unatoč svemu, Bog nas ljubi. Usprkos svemu što smo učinili Njegovome Sinu, još je uvijek voljan s nama sklopiti Savez. To neće biti Savez koji je sklopio s našim ocima, uklesan u kamene ploče i darovan preko Mojsija – govori prorok Jeremija u današnjem čitanju – bit će to Savez koji će biti upisan u dušu i srce izraelskoga naroda, a Gospodin će nam „oprostiti bezakonje i grijeha se naših više neće spominjati“.

„Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi“ – riječi su utjehe koje nam Isus gotovo oporučno ostavlja. A taj čas se bliži. U današnjemu evanđelju kao da naslućujemo Kristovu nervozu, gorčinu, kao da ga nešto guši jer se sasvim  približilo vrijeme kada će se morati ispuniti Pismo: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovog časa?“ Nakon toga Isus rezolutno nastavlja: „No zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ Sam Krist najavljuje početak kraja svoga zemaljskog djelovanja: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“ Nakon tih riječi slijedi poznata alegorija o pšeničnu zrnu koje, pavši na zemlju, ako ne umre – ostaje samo; a ako umre – donosi obilat rod.

Ne znamo jesu li tu metaforu razumjeli Isusovi učenici, te Filip iz Betsaide i Grci koji su se došli klanjati na blagdan i poželjeli upoznati Isusa. No, danas nam je posve jasno što je Učitelj želio reći. To nam objašnjava Njegov zemaljski kraj. Tek umrijevši na križu – Isus povećava broj svojih sljedbenika koji propovijedaju i žive kršćanstvo onako kako ih je On učio.

Bliži se čas. Korizmene su nedjelje iza nas. Iduća je Cvjetna nedjelja, blagdan koji evocira uspomene na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali ostavlja i gorak okus u ustima i sram zbog naše pripadnosti ljudskome rodu – istom onom rodu koji je na Cvjetnicu Isusa slavio kao kralja, a za nekoliko Ga dana razapeo kao razbojnika.

Kako možemo barem malo ublažiti to naše ljudsko licemjerje? Kako se iskupiti? Kako barem malo amortizirati tu našu prevrtljivost, hirovitost, nedosljednost? Kako kazniti to naše ludo srce koje tako strastveno tuče u životnoj areni, gledajući nepravednu borbu lavova i kršćana, ili pak razjarenog mnoštva i golorukog Krista? Zašto smo tako strastveni u svojoj predanosti – ili izgaramo za Krista ili smo dio mase koja urla: Raspni ga!? Ima li među nama pravednika? Ima li onih kojima je beskrajno žao što se onoga petka nisu progurali između rimskih stražara i pomogli Mu ponijeti križ? Naš križ! Ima. Još uvijek ih ima. Zato Bog dopušta da se još uvijek vrti ova naša mala plava kugla.

Evo zgodne pričice koja ide u prilog tome, a koja se dogodila u Prvom svjetskom ratu, u malom francuskom mjestašcu odmah iza fronte, gdje je i sama seoska crkva bila pretvorena u ambulantu. S bojišta su donijeli teško ranjenog časnika. U crkvi više nigdje nije bilo mjesta pa su ga položili na oltar. Kad su ga liječnici pregledali, vidjeli su da mu je hitno potrebna operacija, ali ga je kirurg upozorio da mu ne smiju dati narkozu i da će operacija biti vrlo bolna. Trebat će skupiti snagu i izdržati. Kad je operacija dobro prošla, kirurg – zadivljen mirom i strpljivošću pacijenta – upita: „Odakle vam, prijatelju, ta nevjerojatna snaga i izdržljivost u strahovitim patnjama?“ Časnik podigne pogled prema raspelu iznad oltara: „On se mnogo prije mene na ovom oltaru žrtvovao i za mene, i za vas, i za našu domovinu, i za čitav svijet“.

Kao i ovog časnika, na križ uzdignuti Gospodin do danas je bezbrojne ljude krijepio u njihovim patnjama. Ohrabrivao ih je u progonima, logorima, tamnicama. Bolesnima je davao strpljenja, umirućima snagu, nadu i utjehu. Možda smo i sami koji put u životu bili u situaciji koja nam se je činila teškom, poput Isusove na Kalvariji. Nismo li primijetili da smo iz takvih muka izišli jači? I to ne strovaljeni u ponor nego uzvišeni? Jedan je francuski duhovni pisac rekao da nema ništa dostojanstvenije od plemenito podnesene patnje.

Kad čovjek prihvati patnju i u njoj slijedi Krista patnika, on mora biti uznesen, mora biti „uzdignut“. Isus kaže da nas sve želi privući k sebi, osobito mučenike. Vijest ‘na križ uzdignutoga’ treba prodrijeti u srca svih, „do na kraj zemlje“. Pred Isusovim križem sve su razlike među ljudima izbrisane – nema nacionalnosti, rasa i vjeroispovijesti. Nema bogatih i siromašnih, mudrih i ludih – jer Isusova ljubav ne poznaje granica. Svi smo pred Njim Njegova izgubljena ljudska braća, ogoljeni smo do srži, do same svoje biti u kojoj Gospodin uvijek pronalazi ono skriveno Dobro. Jer kad se zaori glas s nebesa, kad „knez ovoga svijeta bude izbačen“, nakon Suda – neka nas uzdignuti Krist dozove k sebi, kako je obećao, a On nikada ne krši dana obećanja. Amen.

p. Anđelko Sesar