4. Korizmena nedjelja

Pater Anđelko

1 Sam 16, 1b. 6-7. 10-13a
Ef 5, 8-14
Iv 9, 1-41

Gospodin gleda što je u srcu. Po tome je „kriteriju“ izabrao Davida za židovskoga kralja, a po istom je kriteriju vratio vid čovjeku koji je bio slijep od rođenja. Biti odabran – osnova je i današnjih čitanja. Biti dostojan imati udjela u slavi nebeskoj cilj je našega života, života svakog kršćanina. Gospodnja su mjerila drugačija od ljudskih. Zato Davidov otac Jišaj nije ni slutio da će, uljem iz roga nebeskoga, Samuel pomazati upravo njegovog najmlađeg sina, a ne najstarijega i najjedrijega Eliaba, niti kojega drugog od Jišajeve sedmorice nasljednika. Duh Gospodnji spustio se na Davida (hebr. ljubimac), najmlađega od braće, pastira kojega je, zbog iznimnoga glazbenog talenta i vojničkih vrlina k sebi na dvor pozvao kralj Šaul. David se isticao hrabrošću i odvažnošću, osobito u borbi s Filistejcima čiji je najveći adut bio Golijat, i od čije je ruke poginuo sam Šaul. Kasnije je David postao judejskim kraljem, a kasnije i kraljem cijeloga Izraela, stvorivši od 12 plemenskih skupina jedinstven izraelski narod. Osvojio je Jeruzalem i od njega stvorio političko, vojno i vjersko središte. Premda je imao mnogo ljudskih mana (sebičnost, senzualnost, okrutnost), uvijek je ostao vjeran svome Jahvi, kajući se za sva nedjela, osobito ono koje ga je najviše morilo: da bi se domogao Bat-Šebe, lijepe žene vojskovođe Urije, poslao ga je u najžešće bitke, gdje mu je smrt bila gotovo zajamčena. Oženio se njegovom ženom i dobio sina Salomona, svoga nasljednika poznatoga po iznimnoj mudrosti. Davidu pokajniku pripisuje se mnoštvo starozavjetnih psalama, a njegovu sinu Pjesma nad pjesmama, najljepši epitalam u povijesti književnosti, prepun simbolike i kršćanske metaforike.

Gospodnji su, dakle, parametri drugačiji od ljudskih. Upravo je zato slijepac iz današnjega evanđelja, u mraku od rođenja, ugledao svjetlo dana. Baš on odabran je da se na njemu očituju djela Gospodnja, kako Isus kaže učenicima. Za njegovu sljepoću ne treba kriviti ni njega, ni njegove roditelje, ni grijehe predaka, ni krivi genetski kod. Bio je slijep da bi, kad je progledao, u tome činu prepozao Sina Čovječjega i Njegova veličanstvena djela, što se nije ustručavao objaviti ni farizejima ni ostalim skepticima koji su već otprije „puhali“ na ovoga čudotvorca. Gospodnji su puti neobični, Bog ima svoju „pedagogiju“, On zna zašto je ovaj čovjek godinama živio kao prosjak, u mraku, i kolika je zapravo bila mala cijena te žrtve s obzirom na nagradu koja je uslijedila.

Sve što Pomazanik dotakne pretvara se u lijek, tako je i obična zemlja od koje je Isus napravio kal bila ljekovita za spuštene kapke ovog Odabranika. Ispravši oči u Siloamu, slijepac je prvi put ugledao svijet prepun boja, kao šareni kaleidoskop od kojega svjetlo stvara čudesnu napravicu.

Sad slijede prepirke, prepucavanja, nagađanja, natezanja, kalkulacije… Čovjek koji je učinio čudo nad ovim slijepcem nije od Boga jer ne pazi na subotu; toga se dana, naime, dogodila ova neobična varka – tvrde farizeji. Otkad je to čovjek radi subote, a ne subota radi čovjeka, možemo se i sami pitati u ime Krista. I otkad je važnije zadovoljiti formu, držati se običaja i protokola nego priskočiti upomoć bratu? Drugi pak tvrde da svako dobro koje dolazi – dolazi od ruke dobročinitelja, a to ne može biti nitko tko nije od Boga. Jedni viču: Grešnik je! Drugi ga opravdavaju: Grešnik ne čini dobro u ime Gospodnje. Pitaju čak i slijepčeve roditelje za mišljenje, ali oni se ograđuju: Punoljetan je, njega pitajte! Znamo samo da je od rođenja bio slijep, a sada vidi. Tko mu je otvorio oči – ne znamo. Ovo pilatovsko „nemiješanje“ također je poznata odlika, ali ne i vrlina ljudi.

Po drugi put ispituju i slijepca instruirajući ga da slavno djelo nad njim učinjeno pripiše Bogu, a ne tome tajanstvenome hulitelju. Slijepac se ne odriče toga „grešnika“, štoviše, istupa hrabro, čak drsko, otresajući se na njih riječima: „Da ne kanite i vi postati njegovi učenici?… Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.“ Nakon te provokacije i drske hrabrosti, izbacuju ga van, povrijeđene taštine, javno uvjereni u grešnost obojice, a u sebi dvojeći, strepeći, gotovo vjerujući ali nipošto ne priznajući da je čudotvorac božanskoga porijekla. Upravo je u tome poanta današnjih novozavjetnih čitanja: znamo da postoji Svjetlo, ali od njega zaziremo. Znamo da je to Isus, ali mu ne otvaramo kad kuca na naša vrata.  Svjesno ostajemo u svojoj tami, misleći kako ima vremena za obraćenje, kako će još stoljeća proteći do konačnoga suda, a da ćemo se do tada, mudrošću za koju tek u zrelim godinama možemo imati vremena, izmiriti s Bogom, okrenuti riječima Njegova Sina, pokajati za grijehe i – obrnuto – sad mi kucati na Njegova vrata.

Mnogi su od nas slijepi kod zdravih očiju, mnogi ne priznaju djela Gospodnja očitovana u najnevjerojatnim trenutcima, mnogi čuda znanstveno elaboriraju, tražeći uporišta u matematičkim, fizikalnim, kemijskim zakonima, formulama, procesima… Slijepi su jer takvima žele ostati. Uostalom, znamo da sljepoća ima i prednosti: živiš u svome svijetu koji si sam kreirao, nitko u nj ne zadire, sebično ga čuvaš za sebe, ne čuješ ni dobro ni zlo, pošteđen si mnogih užasa, ne znaš boju krvi niti znaš kako izgledaju tužne oči nesretnika. Mnogi ostaju u svojoj sljepoći ne želeći progledati i zaviriti u same sebe, napraviti poštenu introspekciju i suočiti se sa svojim grijesima i slabostima.  Slijepi su i svi koji su, u ime Gospodnje, isključivi: tako se farizeji pozivaju na Mojsija, a Sina Božjega odbacuju. Koliko li se samo ratova vodilo pod zastavom Gotfrida Bujonskoga, križarskoga vođe, ili kakvog drugog ratnika koji je pod zastavom „pro fide“ sijao smrt…? Tko želi vidjeti, može progledati. Pomazan uljem iz roga Gospodnjega i kalom načinjenim od ruke Njegova milosrdnoga Sina – može postati Dijete Svjetla. Amen.

p. Anđelko Sesar