2 Mak 7, 1-2. 9-14
2 Sol 2, 16 – 3, 5
Lk 20, 27-38
U današnjem drugom čitanju, (2 Sol 2, 16-3, 5) sveti Pavao zaključuje da nemaju svi vjere. Iako je bio jedan od najrevnijih i najuspješnijih misionara, uvidio je da i on ima ograničenu spoznaju, da se čovjek umori od stalne borbe. Mnogim ljudima nedostaje pouzdanja i ustrajnosti pa kao da sve slabije vjeruju.
Kad se čovjek rodi, još je uvijek posve prožet vjerom koja mu je urođena. Kao da se to podrazumijeva – dijete vjeruje da mu roditelji žele dobro. No, već u prvim godinama života – htio ili ne htio, ova vjera biva poljuljana. Ako ne održimo obećanje dano djetetu, ono će nam polako prestati bezrezervno vjerovati sve što kažemo. Kad se tim malim iskustvima pridruže još neka, čovjek postaje sumnjičav pa lako pomisli da se ni na koga ne može posve osloniti, da se nikome ne može apsolutno vjerovati.
Sveti Pavao se žalosti zbog sveopćeg gubitka nade i vjere, ali je siguran da se svim u vjeri malaksalim ljudima može pomoći. Stoga ohrabruje kad kaže: „Ali vjeran je Bog!“ Temelj ovomu uskliku sami je Bog koji kaže: „Ja sam s tobom!“ i to obećanje Bog nikada ne zaboravlja. On nas ne vara nego ispunjava obećano, On je uvijek uz nas, nikad nas ne napušta, čak i kad se sami od Njega odijelimo, zalutamo, izgubimo. On nas traži.
I upravo kad se čovjek skriva, jer se želi skriti da ga ne vide oči pred kojima misli da ne može opstati, Bog ga traži i zove: „Adame, gdje si?“ Ne zove zato što ne bi znao gdje je, nego zato što želi da Adam osjeti da ga Bog prati i traži. I onda kad je gol, da može uspravno stajati pred Bogom.
Bog je onaj koji govori Abrahamu: „Abrahame, ne boj se! Ja sam tvoj štit. Ja sam tvoj Bog. Ja sam s tobom.“ Strašne su godine pred Abrahamom kad putuje u nepoznato. Uvijek se ponovo pita: „Je li to pravi put? Trebam li tamo ili ovamo? Gdje je uopće moj cilj? Koji smisao ima ovo moje putovanje u neizvjesno?“ Bog ga ne jača time što ga zavarava da su mu sumnje neutemeljene, a strahovi besmisleni. Ne, strah od nepoznatog je, dakako, opravdan, ali Bog govori Abrahamu: „Ja sam s tobom.“ To pomaže i to je Abrahamu dosta.
Bog je onaj koji podupire uplašenog Mojsiju koji se pribojava svoga naroda: „Ja sam s vama.“ I svaki put kad se izraelski narod sjeti da je Bog vjeran svojim obećanjima, nestaje straha, a raste pouzdanje.
Bog je onaj koji krijepi i proroka Iliju koji je, umorivši se od borbe i života, legao i jadikovao: „Ne mogu i ne želim više. Sve je uzaludno. Želim umrijeti.“ Triput je Božji glasnik došao k njemu i hrabrio ga: „Ustani i jedi.“ Triput ga je Božji glasnik podsjetio da nije napušten i zaboravljen. Tek kad je Ilija to razumio, vratila mu se snaga i krenuo je na put od četrdeset dana i četrdeset noći da bi ispunio svoju zadaću.
Bog je onaj koji je Mariji, dok ona još nije znala o čemu je riječ, dao na znanje: „Gospodin je s tobom. Puna si milosti.“ – I Marija je prihvatila svoju ulogu: Ako je Gospodin sa mnom, onda i ja mogu reći: „Neka mi bude kako kažeš.“
I danas je tako. Bog koji je vjeran Adamu, Abrahamu, Mojsiju, Iliji i Mariji, vjeran je svim ljudima, pa i onima koji to ne znaju ili koji u to još ne mogu povjerovati.
Tko je shvatio da je Bog s njime, potaknut je da i sam bude s drugima. Nitko nam to ne može bolje posvjedočiti nego bogočovjek iz Nazareta koji je u kratko vrijeme osvojio srca mnogih ljudi. A u čemu je bila tajna njegova uspjeha? To nije nepoznanica. On je otvoreno preporučio da ga nasljedujemo: „Kao što je mene ljubio Otac, tako i ja ljubim vas. Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9). Kao što je Otac bio jedno s Njime, tako je i On htio biti jedno s nama ljudima, bili mi pravedni ili nepravedni, ugledni ili prezreni, vjerni ili nevjerni, ljubili ga ili razapinjali. Sve je izdržao za nas i zbog nas, čak je u samom času izdaje čeznuo biti zajedno sa svojim preplašenim učenicima poljuljane vjere. Isus je podnio strašnu muku da bi jedan među njima, kojemu je dao svu svoju ljubav i prvome mu na posljednjoj večeri pružio komad kruha, izgubio vjeru, izručio ga Rimljanima za trideset srebrnjaka, a potom se i objesio… „jer nemaju svi vjere“, kako kaže sveti Pavao. Zahvaljujmo na milosti po kojoj vjerujemo u Gospodina i molimo da preko milosrdnih djela svojoj braći šapnemo, u Njegovo ime, „Ja sam s tobom, ne boj se!“ Imajmo vjeru – Abrahama, Ilije, Mojsija… Budimo spremni braniti je do kraja života, poput sedmorice braće Židova koji su za nju podnijeli strašno mučeništvo, uvjereni u obećano uskrsnuće.
O uskrsnuću govori i današnje Lukino evanđelje. Na provokativno pitanje saduceja (kao da je postavljeno u vremenu u kojemu mi živimo) kome će, nakon smrti svojih muževa, sedmorice braće (analogija s današnjim prvim čitanjem iz Druge knjige o Makabejcima), po uskrsnuću pripasti njihova žena – Isus odgovara pozivajući se na Mojsija. Saduceji su bili Isusovi protivnici, jedna od vodećih vjersko-političkih skupina, većinom iz krugova visokog svećenstva. Bili su potomci Sadoka, velikog svećenika iz Salomonovog vremena, po kojemu su i dobili ime. Priznavali su samo Toru, pa tako i Mojsijeve zakone. Bili su slični farizejima, ali možda „progresivniji“, liberalniji, politički vještiji, bogatiji, slizaniji s rimskom vlašću. Poricali su uskrsnuće tijela i zagrobni život, pa su htjeli Isusa uloviti u zamku citirajući jedan Mojsijev zakon.
Isus im trijezno i realno spremno odgovara da su ženidba i udaja običaji rezervirani za ovaj svijet. No, po uskrsnuću, u Nebu nema ni ženidbe ni udaje, baš kao ni smrti. Tamo svi uskrsnuli postaju jednaki anđelima, a zovu se sinovi Božji jer su sinovi uskrsnuća. Naravno da će se „zemaljski supružnici“ ljubiti i na Nebu, ali to će biti drugačija ljubav, nama posve nepoznata, anđeoska i božanska.
Zatim Isus nastavlja, pozivajući se na Mojsija, izbavitelja izraelskog naroda iz egipatskog ropstva, ključni lik Knjige Izlaska, drugog dijela Tore – jer Stari je zavjet nešto na što su se saduceji uvijek pozivali. Ako Mojsije zove Gospodina Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, onda je on Bog živih jer svi u Njemu žive. Kako drugačije saducejima objasniti uskrsnuće, napose ono tjelesno? Krist je, nakon uskrsnuća, došao među učenike, s njima je jeo i pio, iako nije osjećao ni glad ni žeđ. Pokazao im je krvave dlanove, ali rane ga više nisu boljele. Dopustio im je da ga dotaknu, ali je ipak bez ikakve poteškoće prolazio kroz zatvorena vrata. Bio je poput anđela. Naše spoznajne sposobnosti daleko su od razumijevanja svega što se kosi s prirodnim zakonima, ali Bogu ništa nije nemoguće. Tješimo se time svaki put kad naiđemo na slična pitanja, a na njih nailazimo svakodnevno. Bog nam ne može dati konkretne odgovore. Ne još. Strpimo se i pomirimo s time. Doći će čas spoznaje. Do tada se prepustimo Gospodnjoj sigurnoj desnici da nas vodi pravim putem, jer On je Put, Istina i Život. Amen.
p. Anđelko Sesar