29. Nedjelja kroz godinu

Pater Anđelko

Izl  17,  8-13
2 Tim 3, 14 – 4, 2
Lk 18, 1-8

U ovome evanđelju Isus nam je ispričao prekrasnu priču o tome kako se neka žena uporno i ustrajno borila za svoje pravo. U Isusovo vrijeme, u kojemu je vladalo čvrsto patrijarhalno društvo, žena u javnome životu nije mnogo vrijedila. Dodijeljena svome mužu, bila je njegovo vlasništvo i samo se po njemu mogla održati. Njezina je uloga bila isključivo kućanska i majčinska, u svemu drugome bila je tiha i neprimjetna figura koja se prilagođavala muškome svijetu. Udovica gotovo uopće nije mogla opstati; bila je posve obespravljena, bez ikakve zaštite, bez prava glasa, bez podrške i prihoda, prepuštena sama sebi.

U Isusovoj se prispodobi na uporne molbe jedne takve udovice ne odaziva neki sudac koji joj je trebao pomoći, obraniti je, podići za nju svoj glas, stati u njezinu zaštitu. U prispodobi Isus konstruira oštri konflikt između ovih dviju osoba. Sudca očito smatra sebičnim, kratkovidnim i nepravednim jer se „Boga nije bojao, za ljude nije mario“. Pred njim kleči žena koja nema gotovo nikakve šanse u toj konfrontaciji, ali ipak postiže svoj cilj. Nevjerojatno, ali njezina strpljivost pobjeđuje. Toliko je bila uporna da joj je ovaj obećao pomoći samo da je se riješi, kako mu više ne bi dosađivala. „Gutta cavat lapidem…“ – kaplja dube kamen, ali ne silom, nego upornošću!

Ovaj je primjer poziv na ustrajnost i potpora onima koji trpe nepravdu da se bore iako je situacija bezizlazna. To je poziv na strpljivost kojom se postiže i ono što izgleda nemoguće.

Što Isus time želi reći? U svim prispodobama vidi se Njegovo nastojanje da Boga učini vidljivim i ljudima pomogne na putu do Njega. Krist je mudri Učitelj koji nam i ovim primjerom želi predati duhovnu pouku i pomoći da progledamo. Gdje je poanta ove priče?

Bog je sudac, ali nipošto nije nepravedan. Da bismo ostvarili svoja prava, ne trebamo mu dosađivati. Naprotiv, Krist će nas odmah uzeti u svoju zaštitu. Isus izričito naglašava: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabranike koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“ (Lk 18, 7). Mi ćemo „neodgodivo“ ostvariti svoje pravo na pravdu! Bog zna što nam je potrebno i dat će nam zaiskano i prije nego što ga zamolimo. On je sinonim za pravdu. On će nas zastupati pred našim tužiteljima, On je naša najčvršća obrana, On će pravedno presuditi. Za razliku od pravosuđa koje je u mnogim slučajevima zakazalo jer je potkupljivo, Gospodina se ne može podmititi, nije ga potrebno „reformirati“. Na Njegovu su dlanu zapisani svi dokazi naših dobrih i loših djela. On je i tužitelj i branitelj i sudac. Tražimo li zadovoljenje pravde, osobito ako smo slabi, maleni i nemoćni pred ogromnim „pravosudnim aparatom“ gdje pravo često nema veze s pravdom, On će se zauzeti za nas.

Zašto trebamo moliti? Isus udovičinu ustrajnost uzima kao uzor da svojim učenicima i nama kaže kako valja „svagda moliti i nikada sustati“ (18, 1).

Molitva je tema i današnjega evanđelja. Međutim, molitva nije samo prošnja upravljena Gospodinu, moliti ne znači samo tražiti i jadati se u nadi da ćemo željeno dobiti. Bog ionako vidi što nam nedostaje. Molitva je i zahvala na svemu darovanome – pa i psalmi se sastoje od hvalospjeva, tužbalica i zahvalnica! Mnogi mole i mole, ali se ništa ne događa. Barem oni tako misle. „Nabijaju kilometražu“ vrteći zrnca krunice, dok im misli lutaju, gubeći se u labirintima svega što odvlači pažnju. Stoga misle da molitva ne djeluje, da uzalud zazivaju Gospodina koji ih ne čuje. Moli se srcem, a ne usnama. Molitva mijenja čovjeka, a ne Boga. Bog je uvijek isti – onaj koji nam se obraća s nepromijenjenom ljubavlju. Ako nas Isus potiče na ustrajnu molitvu, onda je to zato da se mi promijenimo, da se naučimo biti strpljivi čekajući Njegovo milosrđe i da budemo uporni u traženju pravde. Trebamo postati ljudi koji će u svemu što rade, misle, čine, govore, sanjaju – uključiti Boga. S Njim valja ustajati, blagovati, žeti, orati, rađati, odgajati, odlaziti na počinak… Ona ima moć pomicati brda, isušivati mora, premještati kontinente. Ona je i Mojsiju pomogla da u starozavjetnoj priči iz prvog čitanja Knjige Izlaska pomogne Izraelcima i odbije Amalečane.

U današnjemu evanđelju možda ćemo obje spomenute osobe – i udovicu i tvrdoglavog, nepravednog sudca – razumjeti kao dio vlastite duše. U isto vrijeme neka je providnost, savjest, vaga u nama pa znamo što je pravedno, mi koji želimo svjesno živjeti s Bogom i po Njemu sve mjeriti – ali i nešto oholo što ne da na sebe utjecati, što se ne dopušta ukrotiti skromnošću, „što se ne boji ni Boga ni ljudi“. Molitva nas može i treba promijeniti da budemo Božji ljudi bez opiranja, protivljenja i tvrdoglavosti. Ako se nešto u nama i dalje opire toj samozatajnosti i skromnosti s kojom trebamo živjeti, onda budimo uporni moleći da se toga oslobodimo, uporni kao udovica koja nije odustala od kucanja na ista vrata. Tada se Gospodin sigurno neće oglušiti na naše molbe, ali ne da nas se riješi, nego sretan što uporno želimo biti dio Njegova stada, Njegove pratnje na svakome putu, kao i na ovome za Jeruzalem.

Posljednja rečenica evanđelja, ona nakon ispričane prispodobe, kao da je van konteksta, pomalo zbunjuje. „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Hoće li biti ljudi koji će tražiti zajedništvo s Bogom, i hoće li ga tražiti žarko i ustrajno? Čemu ta Kristova malodušnost i skepsa? Isus nas cijelo vrijeme uvjerava u Očevo milosrđe i ljubav, ali se pita hoće li mu Njegova djeca ikad na tome biti zahvalna ili će čak i Njegovoga vlastitoga sina prezreti i razapeti. Umnoži nam vjeru, Gospodine – tako su molili apostoli. Nauči nas moliti – tako su vapili. Doista, trebamo učiti moliti. Tako će jačati naša vjera i zahvalnost po kojima ćemo, poput Samarijanca iz prošlonedjeljnoga evanđelja, biti spašeni. Za posve predano moliti treba strpljenja. Nađimo bar malo vremena za kratak razgovor s Bogom, za jedno obično „hvala“ – znak da ga nismo zaboravili u svemu što radimo, u danu punom obveza, u zbrci i neredu „zgusnutoga“ vremena u kojemu živimo.

Svatko može naći vlastiti put, odabrati svoj način razgovora s Gospodinom. To može biti u prekrasnom obliku, poput psalama. Molitve mogu biti pažljivo sročene, promišljene i pedantno formulirane, ali mogu biti i gotovo površne, usputne, izrečene u žurbi, ali jednako snažne i iskrene. Nije li divno izricati molitvu pred Bogom slobodno, bez najava ili rituala, u tramvaju, u dugačkome redu u banci, čekajući pregled kod liječnika, zidajući kuću, kopajući, orući… Zazivajmo ga u sreći kao i u nevolji, na vjenčanju kao i na sprovodu, s buđenjem proljetnoga jutra kao i na olujnome moru. Ustrajno mu kucajmo na vrata, nećemo dugo čekati, Njegova je milost nemjerljiva, a srce otvoreno za sve koji ga zazivaju i zahvaljuju. Budimo i mi među njima. Amen.

 

p. Anđelko Sesar